Marketing
Minut u danu......
Bila sam danas u posjeti u bolnici jednoj dragoj osobi. U prošlom postu sam napisala kako volim rutinu i kako mi je svaki dan isti... e pa danas je stvar ispala malo s tračnica... Cijeli dan se smijem od srca, toliko se nasmijem da mi naprosto suze krenu. Znam da se u tom trenu smijem a da isto tako mogu u slijedećem plakati. Završila sam s poslom kao i uvijek. Stala u pekari i kupila burek s jogurtom jer sam bila gladna. Izbjegla sam neke majstore koji su radili na zgradi na suprotnoj strani (a već sam vidjela kako se smijulje i kako su htjeli nešto dobaciti)... Ne volim takve ljude, kao da nikada nisu vidjeli ženu u životu...
I tako dođem u posjetu... Ta osoba, koja mi je jako draga, je bolesna. Leži u bolnici nakon dva zahvata i stvarno joj želim da što prije ide kući. Mislim tko još voli biti u bolnici? Volim vidjeti kako mi se nasmiješi i kako ga moja posjeta usreći... Voljela bih više da je zdrav, da u svom mladom životu nikada više ne vidi bolnice niti doktora a ne da se još godinama povlači po ordinacijama a da doktori ne znaju kako mu pomoći... Danas je s doktorima tako, ako im ne daš ekstra novaca, tretiraju te ko vrećicu smeća koja im je došla pokvariti dan..... A o medicinskim sestrama bi se isto dalo štošta reći. No ne da mi se sad o njima, oni nisu sada tema.... Nitko ne cijeni zdravlje dok ga ima. Čista i nepatvorena činjenica i istina. Svi smo super kada smo zdravi, a kad se razbolimo, onda je koma... nemožeš sam sa sobom izaći na kraj, ne možeš si pomoći. A oni koji to mogu, nemaju volje....
Nakon posjete zbog koje se bolje osjećam jer znam da sam svojom pojavom nekom uljepšala dan (nisam uobražena a osoba o kojoj pišem, zna što pišem), krenula sam kući... Naravno po dobrom starom Murphy-evom zakonu, ako je cijeli dan bilo dobro, nešto ga mora i pokvariti. Vozim se preko trga, i neki šaban (čitaj nadobudni muškić od nekih 35 godina), gleda u mene a dijete mu se sa strane zaletilo, zatrčalo i skoro me srušilo s bicikla. Meni je srce skoro otkazalo. Mali je imao nekih 5 godina, a otac mu se samo mrtvo hladno okrenuo i pitao ga "pa što ne gledaš"... nije niti viknuo na njega, niti se zabrinu što sam ga skoro pregazila ili on mene srušio, on mrtav hladan. Meni je došlo da malom zapalim jednu preko ušiju.... Nije bilo ništa opasno niti strašno ali mi je smrdalo cijeli dan....
Usput sam slušala na mp3 jednu pjesmu od Jon Secade "Angel" na španjolskom, i malo mi je popravilo raspoloženje. Staviti ću lirike u box sa strane, da ih još malo proučim... Malo me baci u neko romantično raspoloženje, pa zato ove lijepe sličice i slijedeći citat (napisao nightangel14.blog.hr - ali ga više nema):
˝Prava ljubav je poput nevidljivog duha , svatko o njoj govori , al malo tko ju je vidio ... i ona je jednostavno sve ..(jer ljubav je nešto što ne možemo vidjeti, okusiti, čuti ili mirisati... to je najiskreniji i najljepši osjećaj i srca koji ga osjete ... to je sve za njih...."
Post je objavljen 28.08.2007. u 19:33 sati.