Još dok sam bio mali počeo sam žaliti što neću biti vječno mali. Gledajući stariju djecu i tužna lica onih koji su kretali u školu, počeo sam naslućivati da blažena neodgovornost prestaje polaskom u školu. Morat ćeš učiti svaki dan i nećeš samo džabalebariti, kao kod kuće, znala mi je majka reći, suptilno i pedagoški, baš kako i pristaje njenom zvanju.
Zato sam stvarno uživao u predškolskom dobu. Da mi se vratiti tamo. S bratićem sam pravio auto od komada stabla na kojemu bi mi i obitelj Kremenko pozavidjela, penjao sam se na stabla dunje i šljive kojih je u roditeljskom dvorištu bilo napretek. Ponekad bimo se igrali policajaca i lopova, ali smo najčešće gradili neke male nastambe (sklombe) u kojima bi se sakrili od ostalih i radili ono što smo najviše voljeli – apsolutno ništa. (Bratić je poslije poprilično zastranio, tako da je postao i milijunaš.)
Poslije sam krenuo u školu i već mi je lagano počinjalo biti muka od života. Zadaće, prisilna socijalizacija s drugom djecom (mahom primitivnom, ako smijem napomenuti), nemala očekivanja od mojih neobjektivnih roditelja itd. Ipak, nisam se slomio. I dalje sam funkcionirao, ali sam shvatio da život nije negdje drugdje, nego tamo iza. Tek ljeti, za vrijeme jedva dočekanih praznika, mi se činilo da je sve u redu i da je život napravljen po mjeri djeteta, koje sam zauvijek i odlučio biti.
Poslije je došla srednja škola, cure, pa i fakultet. Tu sam već lagano odustao. A očekivanja su samo rasla.
Nikad mi nije jasno odakle pravo drugima da od mene išta očekuju? Nisam nikad izdavao garancije, niti davao jamstva. Nisam nikad ni želio ništa drugo nego da se bezbrižno igram, dok u pozadini čujem glas roditelja – glas koji ulijeva sigurnost – glas koji govori – sve će biti u redu mali Hure, mi smo tu, a ti se samo opusti.
Danas toga više nema i neki mi govore da moram odrasti. A i roditeljski glasovi su se izmijenili i u njima kao da se čuje neki žal.
A ja žalim sebe. I tebe, dragi čitatelju i draga čitateljice.
Hure
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:31 sati.