25.08.2007.g.
SINDROM IZGUBLJENOSTI
Ne znam da li su sociolozi i psiholozi to primijetili, ali sindrom otuđenosti polako, ali sigurno smjenjuje sindrom izgubljenosti…ili je to logična posljedica otuđenja?
Nedavno me nazvao ozbiljan muškarac i odmjerenim i ozbiljnim glasom me pitao mogu li ja rastaviti njegov brak? Šokirana i zbunjena odgovorila sam da ja ne rastavljam brakove, ali da možemo popričati o onome što njega muči. Došao je, uglađen i uređen do te mjere da sam se odmah na vratima zapitala ima li koga iza te dotjerane maske?
Priča je nalik stotinama sličnih priča: 25 g. braka, čopor djece (doslovno), stabilna, čak zavidna karijera, ali on ni pod kojim uvjetima ne može i ne želi ostati u tom braku za koji, uzgred budi rečeno, okolina misli da je idealan. Tijekom rada ustanovljavam da nema čak ni tajne ljubavnice ili ljubavnika koji bi objasnili čudno pitanje mog zagonetnog posjetitelja (što je najčešći slučaj).
Njegovo inzistiranje na tome da ne može više ostati u svom braku (mora pronaći sebe) me navodi da ga pitam zašto se jednostavno ne razvede? Kaže da ne može i odmah je jasno da ne može podnijeti teret krivnje (naoko nema nikakvog razloga za razvod) i da se ne može suočiti ni sa suprugom, a ni sa svojom djecom, ako sam povede brakorazvod.
Pitam ga da li mu je jasno da i ako mu netko nešto „napravi“ kako on kaže, opet taj mučni postupak mora proći sam i proživjeti svaku mučnu scenu i situaciju, koje će zaredati? U sebi se pitam gdje je bio dosada, ako sada ide tražiti sebe. Tko je bio u braku s njegovom ženom, ako on mora ići tražiti sebe?
Vidim da je duboko nesretan, kao i toliki drugi zaraženi otuđenjem i individualizmom. Slučajno sam odabrala muškarca, no i žene se traže, taj sindrom izgubljenosti pogađa oba spola, pa čak i djecu, koja upravo zbog potrage za sobom sve rizičnije iskušavaju sve što je oko njih.
Emocionalni odnosi se sve teže uspostavljaju, a još teže održavaju. Svi varaju jedni druge, s izgovorom da se traže. Pitam se zašto u svoj emocionalni odnos ne unesu sebe, svoje istinsko biće, odnos bi bio zdraviji, kvalitetnij, a oni ne bi morali okolo „tražiti sebe“.
Čega se boje? Zašto tako malo ljudi zna davati (sebe)? Zašto tako olako i često mijenjaju partnere, unatoč AIDS-u i ostalim boleštinama. Opijeni vlastitim čulima, teturaju, stalno u potrazi za ekstazom. Mnogo toga se pravda slobodom. Slobodom od čega? Odgovornosti? Sebe? Ako ne dajemo sebe, nije ni čudo da zaboravimo u nekom trenutku gdje smo se ostavili. Izgubljenoj osobi nije dobro ako je sama, ali ni ako je s nekim. To je doista žalosno...
Ako su drugi naša ogledala koja nam samo pružaju naš vlastiti odraz, zašto ih napuštamo kad nam se ne svidi ono što nam pokazuju o nama. Takva je priroda zrcala. Ono nema svoje osobnosti, ali nepogrešivo šalje odraz naše osobnosti.
Dakle, tražimo li sebe u drugima, budimo pripravni suočiti se sa sobom i istinom o sebi, no, ako ne unosimo sebe u odnose koje stvaramo, možda nas zaprepasti ono na što ćemo naići i naći u tim ljudskim ogledalima. Tada ne pomažu pracdanja: Ja nisam takav / takva, ja sam posve drugačiji/ja. Ne pomaže ni potraga za novim ogledalima, a ni tzv. "potraga za sobom".
Post je objavljen 25.08.2007. u 22:17 sati.