Riječi mi se podmuklo dodvoravaju i šapuću; "Hajde, napiši pjesmu, ustani i vrišti, voli, usudi se živjeti...."
Strah mi se uvlači pod kožu i tihim glasom pjevuši onu Lennonovu; "Life is what happens to you while you're busy making other plans...."
Doista, jesmo li živi?
Jeste li vi živi?
Kada kuhate prvu jutarnju kavu, kada odlazite na posao, kada plačete, kada umirete, kada se jebete, kada mrzite, kada odlazite s mjesta koja volite, JESTE LI ŽIVI?????????
Sve mi se više čini da smo polusjene u vlastitim životima, da sabotiramo sami sebe....
ZSamo zato što je šezdeset milijuna ljudi jutros ustalo i popilo kavu, moram li i ja, morate li i vi?
"So limitless and free...."
Gdje je ta granica između onog što činimo jer se tako očekuje od nas I ONOG ŠTO DOISTA ŽELIMO ČINITI????
Što želite SADA?Da, SADA, u ovom trenutku????Gristi nokte, brinuti zbog novca, hodati gustim prašumama svakodnevice???
Sumnjam....
Ono što želim to jesam....
Pa zašto onda činimo ono što ne želimo????
Jer se to od nas očekuje....
K vragu i očekivanja, ŽIVOT tu negdje kruži, prepun ljepote, krenimo, krenite....
Ili kako je to Matthew Kelly napisao; "Život je kratak, a vi ste predugo mrtvi. Živite strastveno."Zgrabite tu paletu nesvakidašnjih boja i obojajte svoj svijet....
Ili će to netko drugi učiniti za vas.Jednom jedinom bojom, sivom.......................
***
Pitao me prije nedavno jesam li sretna. Nisam!!!!A trebala bih biti. Oh da, konačno....ALI, nešto nedostaje, pukotina se nazire iza svake moje kretnje, iza svake moje riječi, pukotina proviruje i prijeti...
I ne mogu se pustiti, i ne mogu ga pustiti u sebe, ne dopuštam mu da me vidi, ne znam da li zna, ali sigurno osjeća...
A fasciniraju me žućkasti kružići u njegovim očima, i pjegice na nosu, i glas mirisan kao jabuka i cimet, i moj odraz u njegovim očima, i njegova fascinacija zvijezdama i zabludjelim noćnim nebom, i njegovi poljupci, kao naelektrizirane kapi kiše...
Ali on je netko drugi....
A ja sam potonuli kontinent....on još ne zna...
A što će biti kada sazna???
***
"Who cares what games we choose, little to win, but nothing to loose...."
04.09.-og putujemo u Osijek.
Kompromis....
Nekoliko sati vožnje, i vjetar u kosi, i njegov dah na mom vratu, i dolazak u grad...Tada prestaje čarolija....jer ja nisam spremna, barem ne još....a pisala sam o oceanima, nepresušnim i divljim, i sada kada ih mogu izliti, bojim se i povlačim, kao da su ožiljci, zaostali duboko u kostima, ponovno otvoreni....
KOMPROMIS!!!!!!!!!!!
Htjela bih se vratiti u Rijeku, na jedan sat, ponovno biti slobodna....
Htjela bih se vratiti u Novi Sad, i jednostavno BITI....
I u Zagreb, na Gornji grad, u hladno jesensko predvečerje, kada je melankolija jedino oružje, a stihovi započinju bitku....
I u Dubrovnik, ponovno oplakivati zidine oštrim, samoubilačkim mislima, slušati "Great gig in the sky" i povinuti stopala u najsamotnije mjesto na svijetu....
Htjela bih se vratiti, samo na tren....u Prag....
Ali tren je prošao, sada sam TU, i....
***
" Zvuk neba je topal i jak, a ljudi su sjeli pod hrastove, budi mi se stara čežnja, budi mi se stara čežnja..."
Post je objavljen 24.08.2007. u 06:49 sati.