... tako čvrsto, na nogama ...
Ljeto se bliži kraju, godišnji je završio, a ja sam zapalila svijeći i zahvalila Bogu na ovih godinu dana.
Tužna sam, tužna, sama i usamljena, ali živim i lakše je … još uvijek nije dobro, samo lakše, malo lakše …
Ove godine nije boljelo kad su drugi odlazili na godišnji, nije bilo onog odurnog osjećaja napuštanja. Ove godine nisam plakala danima nakon povratka s mora jer nije me dočekalo svo sranje koje sam ostavila za sobom i pokušala zaboraviti.
Naučila sam sav teret nositi sa sobom, više ne bježim, više ne pokušavam zaboraviti … već preboljeti. I nije dobro i nije lako, al živim!
Više se ne skrivam, sada sve češće izgovaram sve ono što prije nije išlo preko usana. I što više govorim, što češće priznajem i sebi i drugima, to manje drhtim, to manje steže oko srca. Više ne šaljem tridesetak SMS-ova dnevno da si bi utješila, da bi se osjećala manje samo, ljudima potrebno … Više se ne hvatam grčevito za druge, više se ne guram u tuđe obitelji, samo zato što moja više ne postoji …
Učim se živjeti sama, učim se biti sama, učim se biti si prva i najvažnija.
I nije dobro i nije lako, al živim jer odbolovat ću to ja, tako čvrsto na nogama.
Post je objavljen 20.08.2007. u 08:33 sati.