Nakon poduljeg izbivanja vratih se blogosferi. Pročitala sam sve komentare i u ovim trenucima, dok još imam probleme s "prizemljenjem", lijepo je znati da ste ostavili trag svog posjeta na mom blogu iako me nije bilo.
Mnogo je razloga zbog kojih volim blog. Neću ih nabrajati jer mislim da svatko tko ima blogersko iskustvo lako može prepoznati te dobre strane; sve ono što mu znači pisanje i komunikacija u blogosferi. No isto tako ima i trenutaka kad se, kao i inače u životu, pokazuje da svaka medalja ima dvije strane.
Ništa neobično. I s ljudima koje svakodnevno susrećemo, koje manje ili više poznajemo, ima onih s kojima lako komuniciramo i vrlo brzo shvatimo da smo na istoj valnoj duljini i s kojima je ta komunikacija ugodna; ne opterećuje nas, ne umara, štoviše, pozitivno utječe na naše raspoloženje...
U takvom komuniciranju s nekim osobama nije potrebno dugo i opširno objašnjavati, raspredati; katkad je dovoljno samo malo, tek pokoja riječ ili pak pogled, pokret i – razumijemo se.
Sve je lijepo kad je tako. No, kako rekoh, medalja ima dvije strane. Često iz određenih razloga moramo komunicirati i s ljudima s kojima nismo na istoj valnoj duljini, ali to nije razlog da se uopće ne možemo razumjeti ili da se necivilizirano ponašamo samo zato što netko ima drukčije mišljenje. Zato postoji uljudba. Uče nas odmalena. Ipak, očigledno ne uspijevaju svi svladati gradivo. Katkad je tome kriv učitelj, katkad učenik, a katkad (valjda) okolnosti.
Kako u drugim stvarima u životu, tako i u komunikaciji postoje pravila. Neki kažu – da bi se kršila. Ali pritom ne treba zaboraviti da postoje i posljedice. No što se dogodi kad se pravilo može prekršiti, a da za to nema posljedica? Ovisno o situaciji, reklo bi se. I o nečijem karakteru. Na blogu se često mogu uočiti različiti stupnjevi uljudbe, (ne) svladana pravila komunikacije, pa i karakterne osobine koje isplivaju na površinu upravo putem pisane riječi.
Iako nitko nije napisao udžbenik o blogerskoj etici, usuđujem se tvrditi da ona ipak postoji. Koliko se poštuje, to je druga priča. Nekima je internet, pa tako i blog, jedinstvena prilika da pod okriljem anonimnosti (za koju isto vrijedi zakon relativnosti) liječe svoje frustracije, izražavaju različite oblike nekulture čiji stupnjevi variraju toliko da se od njih možete smrznuti ili vam pak temperatura može porasti do vrenja.
Top 5 "omiljenih" mi primjera u komentiranju:
1. izražavanje drukčijeg stava uvredama i psovkama
2. egoizam iz kojeg proizlazi napuhano lupetanje koje obično dolazi iz nebeskih visina nečijeg ja, ja...pa dugo nitko iza mene...pa opet ja
3. "hrabri" posjetitelji koji se nakon izricanja drukčijeg mišljenja ne usuđuju ostaviti svoj link ili barem kakav nadimak
4. podmetanja i provokacije
5. nepoznavanje osnovnih pravila internetskog komuniciranja; neprozirno mi je zašto ljudi, ako im se nešto ne sviđa, jednostavno ne škljocnu mišem na onaj famozni "x"; nakon toga – više se ne moraju vratiti
Primjera ima i previše; navela sam samo neke na koje me podsjetio komentar ispod mog prethodnog posta, a u njemu je pisalo (dghdf - to je valjda "potpis" autora/autorice komentara):
dghdf - kak si glupa....pa amerika je najljepsi kontinent na cijelome svijetu
tamo se zbivaju sve akcije tamo su sve zvijezde tamo je holywood
tamo su se snimale sve najbolje serije tamo je spielberg
JA TI MOGU NABROJAVATI DO SUTRA AK OCES
ALI TI CES JOS UVJEK BITI GLUPA
Ne bih znala s čime je komentar povezan, ali autoru/autorici ionako nije važno da shvatim budući da me smatra glupom.
I na kraju, moram reći da se od ovakvog stupnja nekulture nisam uspjela ni uvrijediti. Žao mi je osobe koja tako piše. Iako zapravo ne zaslužuje pozornost, volim gledati pozitivnu stranu stvari. Što je ovdje pozitivno? Pa napisala sam post! I to u trenutku u kojem mi misli bježe a u glavi odzvanja:
Da mi se vratit, da mi se vratit, da mi se vratit u mirne vale Jadrana mog...
Post je objavljen 19.08.2007. u 19:40 sati.