Negdje na granici dviju opstojnosti, dok vrijeme još nije grizlo, nego hranilo............
Iza mene tragovi nogu ispisivali su priču po rahloj crvenoj zemlji u nedogled, a ispred ..... e, da... Ispred mene, nekako tužno, a opet gordo i nedodirljivo; iznad svega; prostirala se glava velika k'o planina. Da, glava! Činilo se - ljudska ili divovska.... Tražio sam način da je zaobiđem, ali nije bilo šanse - prostirala se na sve strane. Da pređem preko glave činilo se jednako neostvarivim, jer je vrh nosa bio debelo u zelenim oblacima. Što sad?
Nisam se ni pomakao, ali kao da je neki nevidljivi scenograf promijenio kulise i to samo tako, u tren oka.. Moja zbunjenost i začuđenost tom pojavom bila je kratka vijeka, jer je prostor u kojem sam se našao neprekidno fascinirao sva moja osjetila. Beskrajni hodnici na sve strane... Lagana svjetlost nepravilno se privijala po glatkim, mokrim zidovima, a moje noge do gležnja u crvenoj izmaglici. Kako sam se našao ovdje?
Čim sam to pomislio, dogodilo se isto. Prostor oko mene se ponovno promijenio. Ovaj puta promjena nije bila tako drastična. Sve je bilo tu - i svjetlost i mokri zidovi i crvena maglica, ali nalazio sam se dublje u tom prostoru. Bio sam u jednom od hodnika. Činilo se da moja pitanja otvaraju vrata ovog svijeta i bacaju me sve dublje u njega. Kako li ću onda izaći?
PUF! Odjednom nije bilo ničega. Na sve strane samo bijela svjetlost. Sjeo sam na oblak i uronio u konfuziju vlastitih misli. Ovo je svijet čija pravila ne poznajem. Ovdje vladaju neki drugi zakoni.. Ako si postavim samo još jedno pitanje... Ne! Moram razmišljati u izjavnim rečenicama, inače.... Hm, inače što?
Post je objavljen 17.08.2007. u 11:11 sati.