Zanimljivo.
Budim se ja danas, kao i svih ovih dana do sada i onako po navici, nesvjesno, započinjem svoj dugogodišnji ritual. Kava, cigareta, jedno oko- trlj, drugo oko- trlj i ja i On.
Moj Komp. Gotovo do savršenstva doveden prijatelj upravo u trenutcima poput ovoga kada mi zaista ne treba ničija priča, pitanja, zgužvana faca... ( doista postoje stvari koje mi ujutro stvarno, ali stvarno ne trebaju ). Nije đaba ona: Po jutru se dan poznaje! Što sam starija sve više vjerujem u te mudre narodne izreke jer iskustvo me naučilo da to zaista tako je. Nego, da se ja vratim Njemu, mom Kompi, i onome na što mi je u ovo, po ničemu drugačije jutro, ukazao:
Surfam ja tako, pregledam sestrin, pa se preko njenoga prebacim i na tucet ( koja riječ-TUCET ) ostalih blogova u koje virnem, posjetim svojih par uobičajenih internetskih stranica, horoskop, što se u svijetu i kod nas događa, crna kronika ( ne preporučam baš za jutarnje druženje s Kompom, ima vremena ) poznati i slavni... i ugledam boldiran naslov: Madonna šokirala putnike aviona. Kliknem na njenu zanosnu figuru koja se svjetluca ispod naslova u želji da vidim čime je to kraljica šokirala. Mislim si ( naravno to sve radim istovremeno jer žena ipak može raditi više stvari odjednom :p ), hoće li tekst koji slijedi biti toliko šokantan kao i sam naslov. Otvori se članak i krenem... "Pop-kraljica ne bira ni mjesto ni vrijeme da bi si podigla energetsku razinu vitaminskim injekcijama. Jednu si je šibnula pred zaprepaštenim suputnicima na letu za London. " Zamišljam si scenu i razmišljam: Pa dobro, šta sad. Žena stvarno živi punim gasom i nije ni čudo da su joj potrebne vitaminske bombe ne bi li se u vremenskim razlikama kroz koje prolazi uspjela što uspješnije regenerirati.
Dalje u tekstu stoji kako je za vrijeme sedmosatnog leta bila prilično tiha, nije htjela ništa jesti te je komunicirala samo sa osobljem aviona i to kada je tražila čašu vode. Navodno se "popravila" vitaminima B6 i B12 koji podižu energetsku razinu, ali to u cijeloj ovoj priči nije niti malo bitno.
Ono što je bitno je moj daljnji tijek misli koji se odvijao otprilike ovako: godina 2027.,ljeto, vrućina, polugola tijela, ljudi šeću, dišu...na prvi pogled baš kao i mi. A onda onako uranjam u svijest jedne od tih polugolih tijela i iako ju ne mogu vizualizirati ja točno znam kako ona izgleda i što je još bitnije čujem čitav njezin film koji brije po glavi ogledajući se oko sebe i pitajući se: Na čemu smo mi? Naime, postalo je sasvim normalno da na primjer kada osjetiš potrebu za srećom posegneš za ampulicom serotonina i jednostavno se usrećiš. Onda skužiš da u biti cijeli život patiš što nisi crnkinja i naprosto ne možeš vjerovati kada ti roditelji za 18. ( simbolični osamnaesti, ah ) rođendan poklone malo crnačkih gena u injekciji. Onda te u školi svi zajebavaju da si Ciganče pa se odlučiš samo za jednu injekciju zmijinog otrova koji zahvača samo mišiće oko očiju ne bi li postigla China girl look... Naravno na kraju si toliko ružna i nakazna da se ne možeš pogledati u...bilo šta što prikazuje vlastiti odraz. Ali čak i u toj ružnoći misliš si: Pa šta, imam ja još malo onog serotonina. Neće oni mene izbedirat. Imam i vitamina ( čitavu abecedu ) i bjelančevina i silikona i malo tekućeg kisika...nikad ne znaš.
....ajme ljudi, UŽAS! Sve se to činilo tako stvarnim i ostvarivim obzirom u kakvom svijetu živimo danas ( u daaaaalekoj 2007. ). Ne samo da mijenjamo crte lica i oblik tijela nego i utječemo, zapravo sami upravljamo razinom svih za život bitnih funkcija u svome organizmu. Ali gdje smo tu mi?
K vragu, ako treba ti vitamina, pojedi jabuku... ili ako baš si toliko umorna, jebote lezi pa spavaj!
Post je objavljen 16.08.2007. u 21:36 sati.