Počelo je. Ne znam kako, ali izmaklo je kontroli i jednostavno se dogodilo. Pukotina se sve više širila i Svjetlost se stidljivo počela probijati u ništavilo i ništavilo je polako počelo gubiti svoju suštinu, svoju ništavnost...
Po prvi puta u svojem postojanju nisam znao što bih. Moj svijet je nemilice curio kroz nesretnu pukotinu i preslikavao se u ništavilu kao slika u ogromnom zrcalu. Vode, planete, galaksije, sve moje igračke postupno su dobijale svoje naizgled identične preslike u ništavilu (ako ga još uvijek mogu tako nazvati). I dok sam se čudio svom osjećaju čuđenja, osjetio sam kako se i dio samoga mene odljepio i pojurio kroz pukotinu na jednu od planeta - presliku one s kojom sam se najviše igrao. Čitav moj svijet dobio je svoju sliku u novonastalom kaotičnom univerzumu. Kažem sliku, jer novi svijet je uistinu bio samo to - slika, privid; činilo se da postoji, ali u biti je bio samo odraz u zrcalu. Mogao sam ga uništiti jednim jedinim potezom - zatvaranjem "nesretne" pukotine, ali na neki način me veselio i odlučio sam ga ostaviti.
Odlučio sam se na naizgled rizičan korak. Kad se već dogodilo, načinit ću novu igračku. Na preslici planete gdje je pobjegao moj odraz, udahnut ću jednoj vrsti dio Moći spoznaje i pustiti ih nek se razvijaju i množe bez mog nadzora. Želim do kraja istražiti tu novu pojavu koju sam nazvao slučajnost.
Post je objavljen 16.08.2007. u 15:03 sati.