Zašto mislim na njega?
Je li to ona puka misao: malo ga je popustilo pa ja sad trzam? Ili je tu stvarno nešto?
Mrzim kad ne znam definirati što zapravo osjećam.
Osjećaji mi rade brže od razuma, i to bi sve bilo u redu kad se razum ne bi trudio uloviti korak.
Onda on krene u objašnjavanje, zapravo - uglavnom pobijanje, svega što osjećam.
Kao što bi rekla moja Draga: nemoj se praviti da znaš o čemu pričaš.
Kad se radi o ljubavi, that is.
Za svaku emociju dobijem obrazloženje zašto to zapravo nije ono što ja mislim da jest.
Odatle ideja da mi je zanimljiv samo kad mislim da ga više nemam. I da bi mi postalo opterećenje kad bi se vratilo sve ono od prije...a možda ovaj put ne bi, tko zna.
A u svemu tome - opet reality check! On je u krizi, nije mu lako, tek što je krenuo dalje ti mu opet uzrokuješ probleme, pusti dečka da se iz toga iščupa, ionako ga još mjesecima nećeš vidjeti.
Da, to sve ima smisla.
Ali to ne pobija činjenicu da imam neopisivu želju javiti mu se.
Još jedno je tu:
Kako se izvući iz učmalosti?
Mrzim povratke s putovanja. Upadnem u neku staru energiju za koju više nisam sigurna ima li smisla. Čovjek se promijeni.
I onda krene faza prilagođavanja koja uvijek predugo traje i jede vrijeme koje nemam.
Obaveze čekaju a ja sjedim uz kavu i igram spider solitaire. Samo do sljedeće pobjede, naravno, i osjećam se istovremeno prljavo i dobro.
To nikako nije u redu.
Nemam odgovore na svoja pitanja, ali tješim se: možda je najvažnije postaviti ih.
Post je objavljen 16.08.2007. u 12:40 sati.