Rano jutro, pola četiri, ponedjeljak 23.07., godine Gospodnje 2007.
Pali se linija, narihtana na radio Sljeme.
Drčan mladac od 31 i njegova tamnoputija polovica se bude iz kratkog sna.
Večer prije su trajale pripreme za njihovo prvo zajedničko kampiranje, pa se sve do kasnih sati mogla poslušati dojmljiva kolekcija psovki, uzvika negodovanja, isječaka iz poučnih pjesama tipa « što je meni ovo trebalooo», te posve neartikuliranih krikova divljine
uslijed ne nalaženja šatora, klinova, tampona, aroma lampica za tjeranje gamadi….
Pošto smo kasno legli, nije bilo čudno što nam je trebala vječnost da iscurimo iz kreveta i primimo se jutarnjih obreda čistoće i hranjenja.
U 5 nam zvoni mob. Svekar (NJegov ćaća) pita da li bi nam ipak trebao prijevoz do Glavnjaka. Naime, puni samopouzdanja smo mu ni 12 sati ranije rekli «Nee, pa nismo papci, doći ćemo sa dvije naprtnjače i ruksakom sami do vlaka». No s godinama dolazi i mudrost, pa je ovaj svejedno došao u 5.20. po nas autom, kao da je znao da će nas satrti 50-tak kila opreme koju smo jedva odnijeli NIZ stepenice do prtljažnika.
Svekrva je čekala u autu sa spremnim toplim doručkom, koji smo slistili dok veliš ICN.
Došli smo na glavni oko 5.50., a vlak kreće za Split u 6.30. Sjeli smo se na kavu što će se pokazati kao jedna od većih grešaka. Naime, ta tamna tekućica je sve u meni potjerala, a tremica prije puta je sve to uskomešala, pa sam molila Boga da izdržim barem dok vlak ne izađe sa stanice.
Ušli smo u nagibni ICN vlak ne sluteći što nas očekuje. Uspjela sam izdržati do polaska a onda sam trčećim korakom zbrisala u pravcu zahoda. Prvo sam imala ritual gniježđenja, znate ono, kad se morate silom prilika sjesti na javni zahod, pa pola role papira ode na oblaganje daske za sjedenje. Za to vrijeme sam dobivala signale iz unutrašnjosti o RED ALERT protokolu nakon koje pod hitno kreće izbacivanje tereta s datumom od prošle srijede.
Sjedoh se, srećom, na vrijeme na to prijestolje svemirske tehnologije pa sam za vrijeme tog predaha sa zanimanjem razgledala unutrašnjost. Zanimalo me kak se pušta voda, pošto nigdje
nije bilo nikakvog znaka. Tada sam nasuprot sebe ugledala dva metalna gumbića, jedan za puštanje «vode», a drugi za poziv u pomoć. Prvi je jasan, ali čemu onaj za pomoć? A onda sam se sjetila da sam na telki gledala kak je ženska sa velikim gluteusima maximusima zasjela na golu školjku, obavila kaj je imala, pustila vodu dok je još sjedila na školjci i ustanovila da je kombinacija otjecanja vode i njene velike guzice stvorila vakuum, pa nije mogla mrdnut sa zahoda, ni rit si obrisati, prije nego kaj su došli vatrogasci, razbili školjku pod njom i oslobodili je iz tog keramičkog zatvora. Prava «Djeva u nevolji», nema što…..
Dok sam ja kontemplirala značenje i važnost gumbića za poziv upomoć, tijelo je obavilo kaj je imalo, ja sam obavila sve one popratne radnje (btw, i voda iz pipe curi samo ako se stisne treći metalni gumbić…), te laganim korakom gazele prošetala do svog sjedala.
E sad, ICN ima lokomotive na oba kraja vlaka tako da se može putovati bez potrebe za okretanjem. Zbog toga su u vlaku sjedala okrenuta pola u jednom, pola u drugom smjeru.
I kako to već biva, i kako je to već Murphy objasnio, svi putnici koji imaju bolest kretanja su dobili sjedala suprotno od smjera vožnje. U tu grupu spadam i ja.
Nagibni vlakovi su upravo ono što im i ime sugerira, naime, skloni naginjanju i to na svakom zavoju. Vožnja od Zagreba do Splita traje 5 i pol sati. Da je trajala 6, vjerojatno bi svi glumili scenu iz Egzorcista, tim više što «Ako ste kupili kartu s rezervacijom (a bez nje se karta ni ne može kupiti) najkasnije do 22.00 h dana koji prethodi putovanju, onda u vlaku imate pravo na besplatan sendvič i kavu.» Ne, ne kavu, sve samo ne kavu, vapili smo dok nam je stjuardesa s osmijehom «ja koristim najbolju zubnu pastu i ne pijem kavu ni vino» silom nalijevala tamni napitak u grlo. Red pred zahodom je nakon toga bio poduži, a kletve i psovke su jako sličile onima od večer prije.
Napokon smo stigli u Split.
Izlazeći iz vlaka na koljenima smo hodočastili po inače čvrstoj zemljici, koja se nama ipak činila malko nestabilna.
Dragi i ja smo, natovareni sa puno previše opreme, otklipsali do velike zgrade Jadrolinije i njihovih informacija. «Dobar dan, možete li nam reći gdje stoji katamaran za Bol i gdje se mogu kupiti karte?» priupitah najuljudnije moguće. Gđa. Na šalteru mi uzvrati dalmatinskim naglaskom «Karte za katamarane se prodaju u našim kioscima, a konkretni kiosk za Bol na Braču se nalazi na drugoj strani Splitske luke» «Hvala vam, i doviđenja.»
Ovdje se vidi da nije istina da su dalmatinci mrzitelji nas kopnenjaka, i da se zaista poradilo na ljubaznosti osoblja. To se vidjelo i kad smo sjeli u birc na kavu pošto nam je brod išao tek u 16.00 a mi doputovali u 12.00. Konobar je bio jako uslužan i ugodno pričljiv, ambijent uredan i čist, cijene ko u Tkalči pa i jeftinije. Birc se zove F2, i toplo preporučam mjesto na terasi dalje od šanka, jednostavno zato jer je pogled bolji i ne čuje se ćeretanje blagajne i izvikivanje narudžbi.
Ista stvar i na katamaranu. Posada uljudna te spremna i za šalu i za kakvu doskočicu. Nigdje ni traga mrzovolji, otresitosti ili ružnim pogledima. Za svaku pohvalu.
Sat vremena od Splita do Bola smo (barem većina putnika) proveli spavajući u najmaštovitijim pozama i slineći kud koji.
No sigurna sam da je posada bila budna, budući da smo sretno pristali u plitku Bolsku luku.
Uz osmjeh i pruženu ruku (da se ne potepemo po dasci za silazak), stali smo na tlo od bračkog kamena i duboko udahnuli miris mora. AHHHH, G.O. počinje….SAD!!!!!!
(nastavak slijedi)
Opaska:
točnije bi bilo reći da je ruka (ili njih četiri para) bila pružena meni jer sam se zbog teške naprtnjače skoro preko ograde prevrnula u more.
Post je objavljen 14.08.2007. u 16:38 sati.