Marketing
Knjiga straha i nade
Renato Baretić: «Pričaj mi o njoj», roman, AGM, Zagreb, 2006.
Svaka priča o ratu dojmljiva je, potresna i antiratna ponajviše kada govori o individualnoj sudbini, istrgnutoj iz bilo kakvog povijesnog, političkog, nacionalnog ili vjerskog konteksta. Tanka granica između propagande i literature izvire baš tamo gdje žrtva dobiva auru univerzalnosti. Stvarne okolnosti o nekom točno određenom ratu i nekim određenim društvenim grupama kojima pripadaju zločinci ili žrtve u dobrog su pripovjedača dekor, tijesto od kojeg se mijesi pogača atmosfere. Prava priča je ona intimna, ona u ljudima i između ljudi, i njena su značenja jednaka od antike do znanstvene fantastike. Unutar bića čovjekovog razlučuje se poimanje dobra i zla, motivacijom postupaka pojedinca oslikava se povijesni proces, a osobna emocionalna drama simbolički zamjenjuje sukobe vojski. I još treba reći: najbolja (anti)ratna proza je ona koja uopće, fabularno, ne govori o ratu, nego o njegovim posljedicama.
Renato Baretić je pred desetke tisuća čitatelja svog prvog romana, «Osmog povjerenika», ovjenčanog s pet nacionalnih književnih nagrada, postavio vrlo visoka očekivanja uprta na njegovu sljedeću knjigu. Očekivanja su, tvrdim, i više nego ispunjena. Nismo (ali bezobrazno bi bilo da smo to očekivali) dobili remek-djelo koje bi nadmašilo prvijenac, ali smo dobili izvrstan roman koji je sasvim, ali sasvim drukčiji od «Povjerenika». Iz svake stranice romana «Pričaj mi o njoj» izviru sati kreativnog truda i vještine pretvaranja riječi u priču, zamišljanja i nizanja asocijativnih krugova, namještanja motiva koji ukazuju na moguće pravce raspleta, sitničave pozornosti da se bude dovoljno stvaran a istodobno dovoljno neaktualan. Recimo, mobiteli koje koriste likovi u ovom romanu su oni prvi, veliki, glomazni i teški, i s takvim «napravama» u rukama likova, odmah stječemo vremenski odmak prema povijesnom dobu u kojem se radnja događa, iako je od naše stvarnosti ona udaljena možda tek deset-petnaest godina. Filigransko pletivo radnje, emocija, dijaloga i preokreta postupno nam otkriva dvije velike kvalitete ovoga romana: dramu i likove.
Drama ili dramatičnost zapleta postavljena je vrlo originalno. Glavni muški lik je Tomo, Slavonac, odvjetnik, ratni stradalnik koji je u okupaciji rodnog slavonskog gradića u domovinskom ratu izgubio ženu, ali postoji slutnja da je ona možda ipak živa negdje u nekom zarobljeničkom logoru u Srbiji. Tomo i njegova kćer Tea žive u Splitu, često viđaju ženine roditelje s kojima dijele tugu i nadu, a on na sudu uglavnom zastupa Srbe i oficire koji su u ratnoj euforiji ostali bez stanova, što okolina ne shvaća očekujući od njega suprotan stav s obzirom na njegovu ratnu sudbinu. Tomina žena Ivana bila je legendarna ratna reporterka, nešto poput ženske verzije Siniše Glavaševića. Tomino poznanstvo s Anitom, glavnim ženskim likom, novinarkom crne kronike, kroz postupno zbližavanje prerasta u ljubav, ali zbog svih okolnosti iz njihova okruženja, oni svoju ljubav moraju tajiti. Skrivaju se, poput Ine i Jastreba iz «Kapelskih kresova», strahujući o posljedicama otkrivanja njihove veze ne samo zbog javnosti i rodbine, nego i zbog još uvijek neodbačene mogućnosti da je Ivana, Tomina žena, živa, i da bi se mogla vratiti. Među nekolicinom izvrsno kreiranih sporednih likova najupečatljivija je Tomina kćer Tea, čiji su dnevnički zapisi, umetnuti u tijek pripovijedanja, dražesni djetinji tumači zbivanja u svijetu odraslih. Postupno građeni i pomno umetnuti u osobnost svih važnijih likova, osjećaji straha i nade razbuktavaju se kada se nenadano pojavi dokument o mjestu gdje je navodno zatočena navodno još uvijek živa Ivana, a novinarski zadatak da istraži slučaj dobiva upravo Anita. Tajni svijet koji je ionako stajao na krhkim nogama sada se nenadano ruši, a uvjerenje da se ispravno postupa likove zbog pogrešnih pretpostavki odvodi u sasvim pogrešnim pravcima. Drama, do daske.
(objavljeno u Glasu Istre, 3. veljače 2007.)
Post je objavljen 14.08.2007. u 20:22 sati.