Mjesto gdje jesam nalazi se u centru svijeta, u polaznoj točci iz koje se širi univerzum - u središtu svega i ničega...
Ovdje je sve počelo, prva bića, prve ideje koje su im kapale u glavu kao kapi vode iz pokvarene slavine, prve emocije i prva rođenja. Ovo mjesto je maternica svega što postoji, ali osušena, neplodna - zaboravljena.. Nekadašnja esencija svega, danas samo prazna ljuštura.
Izuzetak koji potvrđuje pravilo čuči u srcu ostataka i piše ove redove. Mogao sam odavno napustiti ovaj zaboravljeni izvor kao što su ga napustili mnogi (svi) prije mene, ali nešto me drži. Prošla je četvrt vremena otkako sam ovdje. Navikao sam na ispucane žile, nekad pune vode života, a danas i sutra i zauvijek pune sjećanja. Ako i ja odem, nestat će sjećanja, nestat će odgovori na sve upitnike svemira - nestat će smisao.
Mogao bih započeti novi život, utopit se u masi i pustiti vrijeme da uništi ono što je započelo, ali... ne znam; ako odem dijelit ću sretno neznanje sa ostalim "ovcama" na beskrajnim kaotičnim pašnjacima... Živjeti ili sanjati, moja je dilema. Ako odem te će se dvije riječi spojiti u jednu i ...
Jednog sparnog poslijepodneva, jednog od onih naizgled beznačajnih dana, dogodilo se neizbježno - ogromni biljojed nehajno je nagazio na mali napušteni mravinjak, ili barem naizgled napušten...
Ono što jesmo, su, na kraju krajeva, naše životne prilike (ili neprilike).
Post je objavljen 14.08.2007. u 09:18 sati.