Umoran sam, umoran od svoje svakodnevnice,
od predvidivosti idućeg dana, to znanje čini me
još umornijim.
Što bih želio, do toga ne mogu, a što mogu to
radim, a radim više za druge i radi drugih,
najmanje za sebe.
Trebao bih osjećati zadovoljstvo, jer pomažem
jer bi drugi trebali biti zbog toga sretniji, a onda
i ja.
Ali nije tako, to sve postaje normalno, sav moj
trud se nevidi, još se traži više. Imam osjećaj
kao da nešto trpam u vreću bez dna.
Može li se pobjeći negdje, da sve to radi netko
drugi, da ja postanem netko drugi...
Stavljenna tračnice života, nadam se nekoj sretnoj
skretnici, nada ipak nekava postoji, jer bez
nade kako sam sebe zavaravati....
Post je objavljen 13.08.2007. u 09:03 sati.