Evo opet sam se vratila. Nervozno iščekivanje starog prijatelja tjera na očajnički čin razmišljanja o tome kako se osjećam u ovom gradu.
O tome se ne razmišlja.
Ovaj grad se pregrmio, i to je to...jel?
Promijenio se, drukčiji je, ružniji...nisam ga tako dobro znala ni prije, ali dovoljno da vidim promjenu koja boli.
A ne znam ni zašto, jer mi sve to skupa ama baš ništa ne bi trebalo značiti. Ni mirisi, ni boje, ni uništene fasade starih zgrada, ni ružičasto i zeleno što posvuda niče, ni staklo i metal jer je to moderno...ni ljudi koji nemaju duše i ne razmišljaju o prošlosti jer su je morali zakopati negdje duboko u sebi i zaboraviti...
Kao što sam ja mislila da jesam.
Post je objavljen 11.08.2007. u 19:44 sati.