1983 - 1985
Puljska ulica- Remiza
Dva mjeseca s dvije sestre, drage djevojke iz Gospića i vesele večeri s ličanima koji su mi neopisivo ublažili početničke greške u velikom gradu i smanjili onu prvu, čitaj - najtežu patnju za rodnim gradom i morem koje mi je u Zagrebu uvijek, ali uvijek fa-li-lo!
Reći da su te zabave bile urnebesne, bilo bi pretenciozno, ali sjećam se sigurnosti, smijeha, razdragane buke i radio Zaprešića.
Morali smo van iz tog stana. Ne zbog buke. Ne sjećam se zašto.
Divkovićeva, Špansko
Novogradnja. Zidovi su još mirisali po boji, autobus je vozio svaki sat, (do Remize)
I ostala sam odjednom sama. Šok je bio popriličan, trebalo je jedno mjesec-dva, ali došla sam k sebi polako, imala sam vremena za razmišljanje dok je autobus sporo prelazio te kilometre do škole i natrag. Ujutro praksa ili vježbe, poslije podne predavanja, druženja. U Špansko se odlazilo prespavati, pojesti se nije stizalo. To su bili dani moje najljepše linije. A opet, svi su k meni dolazili kad bi ogladnili, spremala sam neke dobre pogačice od kukuruznog brašna i uvijek je bilo nečeg za gricnuti.
Morala sam van. Gazdina kćer je došla studirati u Zagreb.
Partizanskih pilota, Utrine
Čisto sumnjam da se tako zove ta ulica danas. To je ona ispod mamutica. Ispred je bilo polje nepreglednih vrtova, salate je bilo u izobilju, a onoga za gricnuti-sve manje, ha ha
Valjalo nam je poći u bolnicu Vrapče dogovoriti najam. Gazdarica je imala psihičkih problema.
Druga godina, formirano društvo, cimerica koja neminovno postaje i najbolja prijateljica. Djelišmo veselo taj sobičak, kuhinja se sastojala od štednjaka i sudopera u hodniku, kupaona je bila projektirana za pola osobe. Ali bila je to dobra godina. Koliko i kako dobra, ne bih baš opisivala, jer bi neki detalji poremetili odnose u obitelji.
Morale smo van. Gazdaricu pustili iz Vrapča i nakon par dana žena si oduzela život. Njena sestra preskočila je dogovorene trermine iz ugovora, uspješnim zastrašivanjem.
Ne sjećam se adrese, Trnsko (tamo negdje kraj kafića Jabuka, tako se tada makar zvao!)
Dijelim sobu u stanu s mladim bračnim parom i njihovom malom bebom, samo na mjesec dva, da položim nekih devet ispita. Bilo mi je svejedno, mogla sam spavati i na golom podu, cilj je bio postavljen. I ostvarila sam ga, a nakon blagog sloma zbog iscrpljenosti, ljeto u mom gradu bilo je bajka. Ekipa je ostavila sve ispite za jesenski rok, a meni su ostala samo dva.
I nešto malo prakse.
Nisam morala van. Ali sam otišla. Sama, u kupeu poslovnog vlaka, prema zalazećem suncu i moru, a Balašević je pjevao – Ne lomite mi bagrenje, skupio mi sve otkrhnute komadiće duše, natrag-u jednu cjelinu.
Končareva, Trešnjevka
Opet samo soba, kod jedne drage profesorice u mirovini. Ispiti su već bili spremljeni, lako položeni, praksa se odradila... Soba plaćena za cijeli mjesec unaprijed, napuštena je nekih desetak dana ranije, jer gospođi baš nije bila jasna moja želja za svakodnevnim tuširanjem, jer i hladna voda košta, ne?
Ali, draga je bila. Naučila me otvaranju pasijansa sa 104 karte.
Ekipa je štrebala noću i danju, nigdje nikog. Skoro mi žao bilo što sam tako forsirala te ispite, ali kratko me to držalo...što ću još deset dana tu, diplomski mogu i doma pisat, ode ja!
2007.
Preradovićeva, Cvjetni trg
Nastojim se sjetiti da li mi je, prije tih 25 godina, bio poznat termin- lokacija.
Gubim se, ne dolazi mi nikako. Lokacija je danas jako važan pojam. Na deset minuta pješke do škole, pa to je san, predobro da bude istinito. Centar grada, čovječe.
Uglavnom, uži dio moga gnijezda uputio se jučer pogledati stančić-bonbončić, na toj lokaciji iz snova.
Nije da nije. Četiri dana užurbanog i žustrog rada na instalacijama i zidovima, riješilo bi nedostatke, nešto malo novog namještaja, možda i kauč... Ali nepremostiva prepreka pojavila se u cijeni koja je od našeg poslijednjeg razgovora narasla za nekih tisuću kuna.
Nervozni pokret smještanja viška kose iza uha, nije bio primjećen kao šok na mom licu.
Morali smo van.
A nismo ni ušli.
Iz perspektive mame koja traži smještaj za svoju kćer', sve je drukčije.
U ovim gore nemoguće kratkim pričama s mojih zagrebačih adresa, ne spominje se stari poluraspadajući namještaj, roletne koje se ne podižu, pokvareni vodokotlići, neispravni fižideri i štednjaci itd, itd. Roditelji su nalazili, popravljali i naravno, plaćali.
Meni je sve bilo dobro, ništa me nije to smetalo, došla sam samo odstudirati...
Stalno sam se furala na neku čežnju za domom i to mi je kao bio neki ogroman problem.
(A zapravo, predobro mi je bilo. Toliko dragih ljudi... kad ih danas sretnem, vrijeme koje je prošlo nema nikakvo značenje, sve je u drugoj dimenziji...)
Nezahvalno stvorenje.
Dragi moji roditelji!
Koristim priliku i zahvaljujem vam i ovako – blogerski javno, a tebi se, mama, klanjam do poda!
Jer dalje nema, a zaslužuješ i još.
Zapravo, imala sam namjeru samo upitati...
Možda znate za neki "stančić" u gradu Zagrebu?
Lokacija ne igra preveliku ulogu.
Ova mama se danas fura na funkcionalnost, tata na cijenu, a mlada brucošica- ona bi samo studirala...
Post je objavljen 07.08.2007. u 13:00 sati.