Vozeći se predprošli tjedan prema Splitu po A1, prošavši Gospić spazio sam iznad Velebita nešto nalik tamnu oblaku... Protrnuo sam... bio je to gusti crni dim golemog požara (poslije jedva ugašenog) iznad Velike Paklenice na Velebitu...
Dva dana poslije toga, opet su me prošli trnci – vidio sam vatru pokraj autoceste u Trmbusima... bilo je tek oko sedam sati ujutro, možda je upravo bila zapaljena...
U nedjelju u Solinu, upravo s početkom mise na otvorenom, zajedno je s ulaznom pjesmom po Gospinu otoku počeo lepršati pepeo... bile su to "sive pahuljice" koje je vjetar donosio s požarišta iznad Žrnovnice...
U sva tri slučaja sjetio sam se nekih prijašnjih požara i zanimljivosti vezanih uz njih. Prvi je moje gimnazijsko ljetovanje sedamdesetih godina u samostanu Sv. Križ na Čiovu. Svake smo godine na padini prema Trogiru gledali požar. Ali – ovo nas je iznenadilo sljedeće godine – tamo gdje je lani gorjelo, ove su godine već bili podignuti zidovi ili iskopanih temelji novih vikendica. Tako je bilo četiri godine zaredom.
(Jednom sam, deset godina poslije toga, znatiželjno prošao između tih kuća i vidio registarske pločice na desetak automobila iz – Beograda, Niša, Zrenjanina, Novoga Sada... i jednu iz Zagreba).
Drugi zanimljiv slučaj, sličan solinskom, zbio se prije nekoliko godina koncem srpnja tijekom finala omiškog klapskog festivala. U trenutku kad je jedna klapa trebala zapjevati oglasila se sirena. Već deset minuta nakon toga po gledalištu i cijelom gradu padao je pepeo. Planulo je u obližnjim Dućama.
Sutra se po kafićima prepričavalo kako je do toga požara došlo...
Svakako, kao i u čiovskom slučaju, premda su jednom stočaru izgorjele ovce, sljedeće godine na mjestu gdje je lani bila šuma već su se crvenjele opeke. Ali ničiji obrazi zbog toga nisu bili crveni!
Sličnih primjera i slučajeva ima još... Nažalost, sada već i prosječan čitatelj dnevnih novina može zaključiti kako je očito da postoje (barem) tri kategorije požara:
1. priprema građevinskog terena, jer je zabranjeno sjeći šumu i tako širiti zonu za izgradnju novih objekata ili uništavanje "beskorisne" borovine radi sadnje korisne loze i masline;
2. nehotično potpaljivanje – zbog nemara (opušak...), bijesa ili psihičkog poremaćaja (piromanija);
3. namjerno, planski smišljeno i proračunato podmetanje iz nekoliko razloga:
a) da se drugome nanese šteta (iz osvete, mržnje, bolesti...);
b) da se sebi i drugima osigura honorar (poznati su slučajevi iz Francuske, Grčke itd.) – naime vatrogasci bez posla ne zarade ništa ili dobiju "siću", a kad su u akciji onda je "veća lova"... (ne znam je li zato našim vatrogascima obećana povišica!)...
c) neki smatraju da se tako najbrže razminira široko područje puno eksplozivnih naprava zaostalih iza četničke "sjetve"...
Ovdje namjerno ne spominjem požare koji nastaju iskrenjem električnih vodova, od udara munje i sl...
Svakako, sve ovo dovoljno je alarmantno ne samo za razmišljanje.
Također, uz izraze velikog divljenja i zahvalnost za požrtvovnost mnogim dobrovoljnim gasiteljima, koji često i život stavljaju na kocku kako bi obranili društvenu imovinu i spasili blago Lijepe Naše, valja reći da ni služba motrenja i dojave ne funkcionira dobro. Što je žega veća veće su i opasnosti od požara, a baš se tada odgovorni lakše uspavaju. Kad ih trgne isprekidan zvuk sirene, tada je već kasno.
Dakle kad se i služba nadzora bolje organizira a cijela se zajednica odgovornije postavi prema našim prirodnim resursima, neće nam trebati više skupih kanadera i vodenih traktora, nego će se sredstva moći investirati u ljetne kulturne manifestacije, na kojima će razdragane domaće i strane posjetitelje zasipati šareni konfeti umjesto sivog pepela spaljene borovine.
Post je objavljen 06.08.2007. u 00:57 sati.