Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pozitiveforce

Marketing

IDEALNA DRŽAVA, IDEALNI SVIJET

Već neko vrijeme, otkad sam na blogu, čitam komentare ljudi o tome što je i kako je u našoj državi i društvu. O tome kakvi su ljudi i što bi bilo bolje i kako zbog onih i ovih to nećemo dostići. Prognoze za takvo društvo (ne samo Hrvatsko već svijet u cijelosti) kod nekih su više, a kod drugih manje optimistični.

Tako sam se sjetila sebe i udruge AIESEC u kojoj sam aktivna članica bila 5 godina, a sada sam Alumni.
AIESEC je studentska udruga nastala poslije drugog svjetskog rata sa vizijom: "Mir i ispunjenje ljudskog potencijala"
Morate priznati s takvom vizijom nije im lako živjeti u ovakvom svijetu.

U početku mog članstva ja sam imala velike ideje o tome kako spasiti svijet, kako možemo preokrenuti tijek povijesti. Ne zamjerite mi bila sam mlada. U to vrijeme AIESEC se sve više okretao svojoj glavnoj aktivnosti: razmjeni studenata, a u drugi plan stavljao velike projekte. Naše glavno pitanje je bilo zašto se prebaciti na nešto manje "popularno" kad možemo sa projektima lakše doprijeti do većeg broja ljudi i medija i na taj način postići da nas čuju. Svi razlozi sažeti su u jednu pjesmicu koja se uvijek (nadam se) vrti na početku seminara za nove članove (stihovi nisu točni, ali smisao jest):

Kad sam bio mlad mislio sam da ću promijeniti svijet. Da li Vam moram reći što se dogodilo sa tom idejom?

Kad sam došao do 30 shvatio sam da ne mogu promijeniti cijeli svijet, ali mogu pokušati promijeti držau u kojoj živim. I tako sam pokrenuo razne nacionalne inicijative, vjerovao u najbolje za moje društvo i ništa se nije promjenilo.

U svojoj 40 već sam bio umoran od mijenjanja države pa sam odlučio promjeniti svoj grad (lokalnu zajednicu u kojoj živim), ali moji susjedi nisu dijelili iste zamisli kao ja.

U svojoj 50 sam uvidio da bi možda trebao promjeniti stvari u svojoj obitelji, ali moja djeca su već bila previše odrasla i nisam ih mogao promjeniti.

Sad sam jednom nogom u grobu i sad znam:
- da sam pokušao prmijeniti sebe, možda bi tako utjecao i na svoju obitelj
- možda bi susjedi poželili biti sretni kao moja obitelj, pa bi se promenio i moj grad
- i tko zna možda bi taj grad bio uzor po kojem bi se mijenjala država, a možda čak i svijet


I što je smisao?

Smisao je da sam naučila lakše, ljepše i smislenije živjetiu ovom svijetu. Znam da ima mnogo loših stvari oko mene, znam da ih gotovo nitko ne riješava i da se provlače iz jednog novinskog stupca u drugi, ali ja još uvijek imam svoj predivan život i učinit ću sve da ga imaju i oni iza mene.
Jedino se jako iznerviram kad se proziva država, a ljudi u toj državi jako malo čine za sebe. Da mi je samo znati koliko ljudi u Hrvatskoj odvaja otpad u svojoj kući? To je jedan prekrasan primjer koliko smo sami odgovorni za stanje koje imamo. Odvajati otpad u Zagrebu npr. nije teško. Ima mjesta za posebno odlaganje otpada (barem ga u mojoj ulici ima...a i tamo gdje ga nema stanari mogu zatražiti). Pa opet nećemo odvojiti dnevno niti manje od jedne minute da smanjimo otpad koji se gomila u našoj okolici, već ćemo radije tražiti od Bandića da smisli način kako se te ogromne količine riješiti uz pomoć svakojakih projekata (a i tu smo izbirljivi, spalionica ili nešto drugo) i to na štetu budgeta grada koji se može pametnije uložiti.

Ovo je samo jedan od slavnih primjera koliko volimo petljati po stvarima na koje nemožemo utjecati (jer to je onda krivica drugoga) a jako malo radimo sami.

Da se razumijemo, ja sam pobornik "dog watcha" i sličnih metoda rekla bih osiguranja da se stvari rade kako treba, jer iskreno da nije njih mnoge se stvari nikad ne bi makle s mjesta. Pobornik sam da se problem iznese u javnost, ali nakon njihova upozorenja slijedi upoznavanje sa problemom. Upoznavanje sa problemom znaći raspraviti o njegovim mogućim posljedicama i mogućim riješenjima da se to dogodi. I kreće akcija. Nigdje u ovom slijedu nije raspredanje tko je što i kada i kako trebao napraviti (osim ako nije utvrđivanje odgvoornosti radi mjera sankcije).

Ono što pokušavam reći je da ne gubite svoje vrijeme na to što je netko trebao reći ili napraviti, već da nešto i sami učinite. Zar Vam treba da budete "jednom nogom u grobu" prije nego naučite kvalitetno živjeti?

Svaka čast onima koji krenu u akciju i naprave što je u njihovoj moći.

Post je objavljen 03.08.2007. u 09:48 sati.