Vrlo je teško izdvojiti vjerodostojne izvore za ranu slavensku povijest, posebno religiju. Iako su Slaveni poznati jos i rimskim povjesničarima kao što su Tacit, Ptolomej i Plinije (pominju se pod imenom Vendi ili Veneti) o njima ne postoje nikakvi pouzdani podaci sve do seobe naroda. Tada su, pod pritiskom Huna i Gota, velike grupe slavenskih plemena napustila svoja obitavališta iza Karpata i zaputila se prema jugoistoku, u pravcu današnje Ukrajine (dolina Dnjepra i Dnjestra), zapadu (prema Visli i Odri), dok se ostatak zaputio prema jugu, na Balkanski poluotok. Tako je i nastala podjela na Zapadne, Istočne i Južne Slavene. Vrlo malo izvora postoji za ovaj period. Može se izdvojiti vrlo važno djelo bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (905 - 959) De administrando imperio (O upravljanju carstvom) u kojem se u jednom djielu osvrće i na naseljavanje Slavena na Balkanski poluotok. Osim toga, tu spada i "ozloglašena" Knjiga Velesova, zbornik tekstova, navodno nastao u periodu između 7.-9. stoljeća, pronađen u 19 stoljeću. Velesova knjiga izlaže povijest Slavena od najstarijih vremena, vremena slavenskih praotaca Bogumira i Ora, sve do borbe protiv germanskih plemena. Knjiga je vrlo vrijedna jer iscrpno izlaže mnoge aspekte slavenskog poganizma, kako panteon bogova, tako i običaje te molitve.Vjerodostojnost Velesove knjige, međutim, osporava se zbog nelogičnosti u jeziku kojim je pisana te zbog sumnjivih okolnosti u kojima se pojavila (više o Velesovoj knjizi u nekom od sljedećih postova).
Drugi, pouzdaniji izvor, tiče se djela danskog autora Saxa Grammaticusa (12-13. stoljeće) Gesta Danorum, u kome je jedan dio posvećen slavenskoj povijesti, poglavito dodiru sa nordijskim plemenima (epizode o Ruriku i razaranju Arkone, posljednjeg slavenskog poganskog svetišta posebno su zanimljive). Približno istim periodom bavi se i Povijest vremenih lit, na modernom ruskom, povijest istočnoslavenskih plemena od oko 850.-1110. godine). Osim što je ovo djelo bitno za proučavanje tog perioda ruske povijesti, njegova velika vrijednost je u tome što spominje panteon istočnih Slavena, koji se ne razlikuje u mnogočemu od panteona ostalih slavenskih plemana. Ovo djelo češće se naziva Nestorova kronika, po monahu Nestoru, koji ga je napisao negdje u 12. stoljeću. Original, kao i njegove kasnije prepiske( Laurentijev kodeks, nastao u 14., i Hipatijski kodeks, nastao u 15. stoljeću) nažalost su izgubljene, pa je djelo očuvano samo u kopijama iz 19. stoljeća.
Ulomak u kojima spominje Srbe, Hrvate i Karantance:
Spustja mnogo vremeni seli slavjane po Dunaju, gde teper' zemlja Vengerskaja i
Bolgarskaja. Ot teh slavjan razošlis' slavjane po zemle i prozvalis' imenami
svoimi ot mest, na kotoryh seli. Tak odni, pridja, seli na reke imenem
Morava i prozvalis' morava, a drugie nazvalis' čehi. A vot ešče te že
slavjane: belye horvaty, i serby, i horutane. Kogda volohi napali na slavjan
dunajskih, i poselilis' sredi nih, i pritesnjali ih, to slavjane eti prišli
i seli na Visle i prozvalis' ljahami, a ot teh ljahov pošli poljaki, drugie
ljahi - lutiči, inye - mazovšane, inye - pomorjane.
Tak že i eti slavjane prišli i seli po Dnepru i nazvalis' poljanami, a
drugie - drevljanami, potomu čto seli v lesah, a drugie seli meždu Pripjat'ju
i Dvinoju i nazvalis' dregovičami, inye seli po Dvine i nazvalis'
poločanami, po rečke, vpadajuščej v Dvinu, imenuemoj Polota, ot nee i
nazvalis' poločane. Te že slavjane, kotorye seli okolo ozera Il'menja,
nazyvalis' svoim imenem - slavjanami, i postroili gorod, i nazvali ego
Novgorodom. A drugie seli po Desne, i po Sejmu, i po Sule, i nazvalis'
severjanami.
Poljane že, živšie sami po sebe, kak my uže govorili, byli iz slavjanskogo
roda i tol'ko posle nazvalis' poljanami, i drevljane proizošli ot teh že
slavjan i takže ne srazu nazvalis' drevljane; radimiči že i vjatiči - ot roda
ljahov. Byli ved' dva brata u ljahov - Radim, a drugoj - Vjatko; i prišli i
seli: Radim na Sože, i ot nego prozvalis' radimiči, a Vjatko sel s rodom
svoim po Oke, ot nego polučili svoe nazvanie vjatiči. I žili meždu soboju v
mire poljane, drevljane, severjane, radimiči, vjatiči i horvaty. Duleby že
žili po Bugu, gde nyne volynjane, a uliči i tivercy sideli po Dnestru i
vozle Dunaja. Bylo ih množestvo: sideli oni po Dnestru do samogo morja, i
sohranilis' goroda ih i donyne; i greki nazyvali ih "Velikaja Skif'".
V god 6415 (907). Pošel Oleg na grekov, ostaviv Igorja v Kieve; vzjal že s
soboju množestvo varjagov, i slavjan, i čudi, i krivičej, i merju, i drevljan,
i radimičej, i poljan, i severjan, i vjatičej, i horvatov, i dulebov, i
tivercev, izvestnyh kak tolmači: etih vseh nazyvali greki "Velikaja Skif'".
I god 6430 (942). Simeon hodil na horvatov, i pobedili ego horvaty, i
umer, ostaviv Petra, svoego syna, knjazem nad bolgarami.
V god 6500 (992). Pošel Vladimir na horvatov. Kogda že vozvratilsja on s
horvatskoj vojny, prišli pečenegi po toj storone Dnepra ot Suly; Vladimir
že vystupil protiv nih i vstretil ih na Trubeže u broda, gde nyne
Perejaslavl'. I stal Vladimir na etoj storone, a pečenegi na toj, i ne
rešalis' naši perejti na tu storonu, ni te na etu...
(preuzeto s http://www.istorijabalkana.com/
Jos jedno djelo često se navodi kao izvor za drevnu slavensku pogansku prošlost. a to je Veda Slovena, bugarski zbornik pjesama i molitava. Nije poznato kada je nastala. Prvi put je tiskana u Beogradu 1874, a zatim u Sankt Petersburgu 1881. Transkript prvog izdanja možete pogledati ovdje. I ovo se djelo ne može smatrati pouzdanim, te je osporavano i pobijano od već od prvog tiskanja.
Po svemu ovome da se zakljuciti koliko je krhko naše znanje o ostavštini naših predaka. Imamo vrlo malo na raspolaganju i vrlo malo nam je, prema tome, dato na znanje o onome što je zapravo dio nas, našeg kulturnog identiteta, naše baštine. Ostaje nam da čeprkamo po prašini povijesti i tragamo za onim što zapravo nikad nismo smjeli napustiti i zaboraviti, ponajmanje u korist nečega što nam je posve tudje i strano...
Post je objavljen 02.08.2007. u 17:24 sati.