Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pijetla.
Pričam joj pjesme....
Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...
A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.
Enes Kišević
Post je objavljen 30.07.2007. u 12:00 sati.