Marketing
KOLOVOZ U GRADU
L'appuntamento - Ornella Vanoni
Hodam već tako ishodanom ulicom. Noge je godinama gaze.
Sparina je teška.
Koraci odzvanjaju u pustoći fasada.
Jedan čovjek prekapa po kontejneru, a mačka mu mrzovoljno odmahuje repom i trči do sljedeće kante za smeče. Promatram tako svakodnevan prizor, ali ovaj put ne osjećam ništa.
Sunce još nije pokupilo svoje zrake iako mu Mjesec već neko vrijeme prijeti.
Hodam ulicom koju sam prehodala nebrojeno mnogo i sve je isto i ništa nije isto.
Ulazim u vežu, između trafike i dučana. Pogledom preletim ponudu tiska. Iste face. Ovaj se ženi, ova se rastaje, oni dobili dijete, oni kupili auto, ovaj razbio čašu, ona poderala čarape, tamo su rekli ovo, ondje su napravili ono i ne vjerujem i zgražam se, a ne mislim više ništa.
To donosi pare, pa nek donosi pare.
Kad već ne znaju drugačije.
Siva vrata metalno cvile. Ključ po običaju zapinje u bravi.
Treba imati grif. Za sve treba imati grif, osjećaj.
Nije uvijek lako. Neki put samo treba imati strpljenje. Samo.
Odzvanjanje koraka svelo se na lupkanje zvuka po mramorom obloženim zidovima haustora.
Staklena vrata, još jedan ključ i još jedan osjećaj i strpljenje.
Ali ta je brava nešto lakša.
Malen prostor. Mramor ga hladi.
I ja upijam hladnoću.
I isijavam toplinu.
Sa zadovoljstvom.
Pošte nema. Ima, ali ne ljubavnih pisama. to se više ne piše. Računi.
I reklame.
Kupite ovo. Kupite ono. Nevjetojatna ponuda.
Prilika koju se ne propušta.
Prilika o kojoj samo sanjamo.
Što će mi takvi snovi?!
Ovo još niste vidjeli – držač za držače žlica samo 19.99.
Ljudska je psihologija profitabilna. Zašto je to jeftinije od 20 kuna.
Ionako nikad ne vračaju tu jednu lipu. To nije novac. I ne kupuju svi karticom. Tamo kao ne mogu varati.
Dobili smo novi vašar. Bez potezanja za rukav, cike, buke, unošenja u lica.
Moderni, sofisticirani, nijemi vašar. Šarenilo na papiru.
Još jedna vrata. Pa koliko ih je?
Salunski princip. Slonovski teška. Neizmjerno bučna i opasna.
Lift je tu. Ušteđena minuta. U tim starim zgradama sve je sporo. Kao da još uvijek živimo u vrijeme njihove izgradnje. Tamo negdje u dalekom međuratnom razdoblju.
Upalim svijetlo. Kroz visoke, uske prozore ne dopire dan.
Pogledam prema gore i žarulja igra igru. Titra. Neće dugo.
Zamijenit će je. Sve je zamjenjivo.
Do petog kata lift je protegao žice. Ulazim u stan. Još jedna vrata za otvaranje. Dvije otključane brave.
Pet vrata do ulaska u stan. Koji gubitak vremena.
Miris ružmarina i vesela žuta loptica oko mene.
Napokon nešto osjećam. Kapljice s čela put putuju. Oborit ću ih prije cilja.
Ne osjećam glad ni žeđ. Samo mir i umor. Veliki kauč. Klima na 22.
Ležim. Zrak mi struji kroz kožu.
Ne dopuštam si više živjeti ljeto u gradu.
Idem u snove.
Na neka veselija mjesta.
DODATAK:
Pojavio se novi linkić u mom boksu, a sve to radi toga što sam otvorila još jedan blogić, fotoblogić!!
Pa da se i u tome okušam!
Post je objavljen 30.07.2007. u 11:10 sati.