Svojedobno sam se dopisivala s jedim našim piscem, po mom mišljenju ne književnikom, piscem. Ima nekoliko zgodnih priča, piše i pjesme, ponešto mi se sviđa, ponešto ne, no to nije bilo presudno za naše dopisivanje. Ono je nastalo spontano, iako isprva namjerno. Zamolila sam ga za uslugu koju je pristojno odbio ali nešto sam takvo i očekivala, rijetko kome nešto uspije isprva. Zato sam odlučila biti strpljiva. Mislila sam, ako me osoba upozna, možda se kasnije i sam predomisli pa ponudi ono s početka koje ja, dakako, više neću neumjesno spominjati. Stvar je riješena. Bez zamjerki i diskusija.
Dakle, komentirali smo knjige, izdavače, čitatelje, uspoređivali kvalitetu i slično, no od onog prvog maila svaki slijedeći činio mi se nekako udaljenijim, laka konverzacija postajala je sve teža, krivo protumačena i napetija. Moj kompliment njegovom radu bio bi shvaćen uspoređivanjem s božanskim a moja dobronamjerna kritika s vještičjim. Nikako se nismo mogli vratiti na ono prvobitno ugodno i bezbrižno pisanje, dva različita stava nisu rezultirala pozitivnom evolucijom razmišljanja. Svog misaonog suparnika smatram većim poticajem od istomišljenika, ali nažalost naša korespodencija završavala je obrazlaganjem riječi uokolo i nakolo, neprestanim ispričavanjem i pojašnjavanjem.
Tada mi je već postalo mučno, otvarati pristigli mail, pa sam se pristojno pozdravila s dotičnim nadajući se da više neće slati ništa, jer bolje i to, na kraju, nego išta. Ali nije ostalo na tome. On je i dalje vodio tu raspravu iako, mislim da je sa svoje strane osjećao upravo isto. Pitala sam se, zašto je čovjek tako uporan, ako se više ne možemo složiti oko ničega, čemu produžavati tu besmislenost? Jer poanta nije bila složiti se, volim ljude s kojima se slažem ali i one s kojima ne, oni me tjeraju da idem dalje, razmišljam više, da ratujem sama sa sobom, ali nikad, naravno, pred tom osobom. To je moje ja. Ono je čvrsto i prkosno ali i osjećajno i voljno, ne pokazuje svoje slabosti odmah i javno no također, ne srami ih se nimalo jer slabosti su lijepe. One čine jakosti još jačima.
To mi je i pokazala. Njegova pretposljednja poruka. U kratkom pismu završio je ovako:
"Nije važno što ti i ja ne posjedujemo ista mišljenja. Važno je da su ona naša. Zato više razmišljaj o ljudima, onima koje voliš i koje ćeš tek zavoljeti".
Pomakla je planine i gore, ta njegova rečenica. U meni otvorila nove svijetove, neistražene, neosvojene, ali nikako nenastanjene.
Jer ima, u svakoj osobi sve, treba znati čekati, slušati i gledati, kad se ono pokaže.
Strpljenje.
Post je objavljen 29.07.2007. u 13:30 sati.