- Ajme vidiš li si ti lice? Što to radiš?
Sutra odmah idemo kozmetičarki.
- Ma mama ne treba mi to.
Nisam osuta kao druge.
- To nije važno. Što se ti uspoređuješ s njima?
Kad se pogledam navečer u zrcalo kažem:''sutra ću biti ljepša''. Ujutro kad se pogledam u zrcalo kažem si:''ajme izbio mi novi prišt. Nema veze, ljepša sam nego jučer''.
Kao i svim curama u pubertetu, normalo je da izbijaju akne. Dok više od polovice mojih vršnjakinja koristi pudere i korektore za prikrivanje sitnog prišta i dok se one užasavaju ljeta (sunca i mora) jer nemaju baš para za skuplju i bolju vodootpornu šminku ja se fakat ne brinem svog zbog svog izgleda. Imam malo prišta ali je sve stvarno u normali.
Druge se brinu i o debljini. Od trećeg mjeseca u školi slušam o raznim dijetama. Žalosno je to što većini cura dijeta ne treba ali one su pod utjecajem okoline i medija koji im neprestano pričaju o mršavljenju. Kad bi one samo znale koliko postoji cura koje se žele udebljati.
Ja na primjer. Nisam na rubu anoreksije ali dodatnih 5 kila bi me sigurno uljepšalo.
No ne želim pričati o sebi. Pričam o masi.
Zašto većina nas ljudi toliko pažnje predaje izgledu?
Zašto većina nas ljudi se ni ne potrudi pogledati ljepotu duše već se ograniče na onaj obični nevažni vanjski površinski sloj?
Na izgled frizure? – kao da je to strašno bitno.
Svi su zapali u monotonu, bezosjećajnu notu sivoga života.
Nitko se ne usudi ni pomisliti kako bi njihov život izgledao kad bi mu dodali samo jednu povisilicu. Samo jednu notu uzbuđenja i nepredvidljivosti.
Svi postajemo odviše tuđi.
Dopuštamo sebi da postanemo robovi njihovih iluzija i htijenja.
Zaboravljamo sebe i naše snove, silom nas odvlače u svoj svijet.
Točno je rekao William Wordsworth:
''ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u
njima vlada kob i egoizam''
Ne poštuju se ni različitosti. Plavuše se i dalje smatraju glupačama, a punkeri nekom vrstom zla. To nije moje mišljenje već ovog primitivnog svijeta.
Ne dopuštaju nam da budemo svoji, da se razlikujemo od njih po mišljenju, po načinu odijevanja..
Odlučila sam ne mijenjati posve svoj stil oblačenja prema glazbi koju slušam. Trebam li se obuči sva u crno da bih pokazala da slušam punk i rock? Koliko njih sluša Led Zeppeline i ne boji nokte u crno? Ja sam jedna od takvih.
Ljudi su puni predrasuda. Toliko mučenja nizašto. Kao da je bitno čije je dijete upisalo gimnaziju a čije frizersku.
No moja nada još živi.
Živim za dan kad će ljudi usmjeriti energiju u rješavanje svojih problema a ne u ogovaranje tuđih.
Vjerujem da ćemo se jednog jutra probuditi svi radosni i poletni, ljubeći dan koji je pred nama. Bio on kiša tmurnih oblaka ili Sunčeva lađa.
Svi samo mi ponekad samo žrtve zlostavljanja ovoga svijeta, ali u meni još živi tračak ugasnule nade koji me uvjerava da život vrijedi živjeti.
Život nam se katkad čini okrutnim, no njegova ljepota ipak ostaje.
- Theodore Dreiser
Post je objavljen 29.07.2007. u 11:28 sati.