Bijah na moru ovih dana i nisam vam stigla ostavit, nemojte mislit da sam se ulijenila.
Zapravo je more bilo i bolje nego što sam očekivala da će biti. I, iako su neki očekivali moj povratak za dva dana, jer će mi kao biti dosadno, uspjeh izdržat 12 dana. S tim da su mi zadnjih dana zafalili ljudeki u Sisku. Ne Sisak kao grad, nego samo ljudi. Određeni.
Stoga sam u tih 12 dana napravila mnogo korisnih stvari. Prvi put sam putovala busom sama i dobro je završilo, odnosno, ušla sam i sišla na pravom mjestu što je velika stvar za mene ovako smotanu i zbunjenu.
Tako smo skoro svaku večer išli na biljar i začudo me dobro krenulo, uspjela sam dost jako lupit loptice i ugurat ih u rupe. Bravo za mene, jer ovako se ne bi reklo da bi bila dobra u tako nečemu. Ali, budući da meni sve brzo dosadi, zadnju večer biljara radije sam provela lupajući po đuboksu i nagovarajući Doru da pusti Deena. No, bezuspješno.
No, ipak je najbolje od svega bilo Zrće. To je definitivno najljepše mjesto u Hrvatskoj. Čudo, ali eto, bar priznam da u Hrvatakoj postoji neko lijepo mjesto koje mi je priraslo srcu. Tamo, pored đakuzija koji je na neki način i disko, no pun pjene, neki frik u bijelom ogrtaču, vaterpolskoj kapici, s mikrofonom i trubom radi buku da ga se čuje na 100 kilometara. Rekoh, ko njemu dade mikrofon?? To je inače super posao koji bi ja voljela radit. Bezze cijepat ljudima uši trubom, skakat ko kretenuša i na mikrofon vikat: Idemo Zrće i za to bit plaćena. Aaaah, raj :D Zato se mi smjestismo dalje od njega i sve bi savršeno.
I tako smo nakon svakog dana sjeli na terasu, gledali u zvjezdano nebo i započeli neku raspravu. Obično se radilo o vjeri. Dora i ja koje smo žestoko pljuvale crkvu i Dorina sestra koja je pokušavala dokazati da Bog postoji i da se onašto više trudi da bude pobožna. Naravno, nama su to sve gluposti, no rasprave su se znale odužiti, postati dosadne, zanimljive pa na kraju završit psovanjem. No, sve je to za ljude.
Inače je bilo zanimljivo pričat s Dorinom sestrom, budući da je još malo pa psiholog. Pa stekoh dojam da su psiholozi nekako čudni ljudi, kao i moja profa iz psihologije. Ona je zapravo pravi frik, no dobro. Mora da je faks kriv za to, faks koji je moj drugi izbor.
Onda sam, nakon tih lijepo provedenih dana s velikim iščekivanjem došla u Sisak. I čim kročih na smrdljivo tlo Sisačko, poželjeh se vratit nazad. Eh, da.
Sad preostaje da što bolje iskoristim ostatak ljeta, odmorim se dok ne krene škola, a nakon toga opet tortura. No, prije toga je Prag. Ne mogu reć da jedva čekam, nego samo zakolutam očima kad se sjetim da me još čeka i ta gnjavaža. Proći će i to.
I da, ovo bi bio kraj.
Post je objavljen 24.07.2007. u 22:02 sati.