dugo je vremena proslo- opet...
iz nekog razloga, moglo bi se reci, rastajala sam se s ovim blogim... pokusavala sam smognuti hrabrosti i otvoriti novu stranicu, naci neki novi blog- zapoceti nesto iznova...
ali ne ide.. to je valjda ona ljudska crta koja te uvijek iznova tjera da se drzis korjena- da ih na neki glupi nacin pocnes postovati,
cak....
i evo me.. i dalje sam tu...
mislim da ovog puta ostajem.
bez obzira sto je na prethodnim stranicama dokaz tuznog dijela mog zivota, bez obzira sto bih vecinu toga htjela ostaviti u proslosti i zaboraviti...
rekla sam sama sebi- ostat cu.. necu brisati blog...promijenit cu ga i prilagoditi sebi, onoj sebi koja sam sada. proslost neka ostane proslost, neka ostane na starim stranicama. mozda i ne treba covjek zaboravljati, mozda to nije poanta. mozda je uistinu velik korak biti svjestan svega, imati sve u glavi, nakon sto si pao- ustat se i krenuti dalje....
pozelim napisati sa strane- NE, OVO NIJE DEPRESIVAN BLOG. pozelim da sa sigurnoscu mogu reci da na ovim novim stranicama nece biti tuge, frustracija.. ali tko sam ja da to kazem. tko sam ja da to garantiram. nema garancija. sve je to zivot. sve su to crne i bijele kuglice koje se svakodnevno nizu o neku sudbinsku nit. ja sam samo igrac. kao i svi mi uostalom. igraci koji se trude zivjeti u bijelom svijetu, igrati se i nizati bijele kuglice. vrijedi pokusati. ali najvaznije je ipak- ostati svoj.... ne izgubiti se.
Post je objavljen 24.07.2007. u 16:56 sati.