Priča mi Zara nekidan o nekoj pjesmi, ne bi je sad baš imenovala,jer mi se o autoru ne raspravlja iako mi neki njegovi tekstovi za razliku od stavova itekako griju dušu.....
U biti, pričala mi je kako je doživila stih iz pjesme, tamo dole daleko gdje je....danima mi te rečenice odzvanjaju u glavi i tjeraju me da se pitam:što je to u našim ženama, kako nazvati taj ponos, snagu, prkos što nam i u najvećem mraku svijetli u očima?
Jer pjesma jest o našim ženama......o jednom, mitu, istinu, čvrstoj stjeni postojanoj u svakoj od nas.
Malo sam promatrala žene koje me okružuju ovih dana, malo drugačijom perspektivom.....i onda sam prizvala dijelić prošlosti svake od nje, upakirala je u njenu sadašnjost i pokušala je zamisliti sutra.....fasciniralo me.....
Sve su to živi spomenici na manje, ili veće bitke......sve to su ratnice koje su svoje bitke dobivale na lakši ili onaj teži način,ali su dobivale, jer svaka od njih ima snage za osmijeh...za pogled pun topline prema nekome do koga drže kao do Boga samoga.....sve tu su uzori, idoli nekim drugim mladim dušama koje će se tek zvati ženama jednog dana......
Neke su izgubile u ratu najmilije, neke su otišle trbuhom za kruhom, neke imale hrabrosti nahraniti svoju radoznalost....neke su predivne supruge muškarcima koji to ni najmanje ne zaslužuju, neke su preboljele teške bolesti, neke su predivne majke, prijateljice, susjede, savjetnice.....
Ima onih koje nikad nisu gubile nadu i čija me vjera u Boga toliko oduševljava da se zasramim i najmanje svoje osobne slabosti tu i tamo.....ima ih koje se ne boje već ustraju bez obzira što im vjetar šiba pravo u lice-ako je to onaj smjer za koji su sigurne da žele ići.....ma što ljudski zakoni pričali o tome.....
Najviše od svega cijenim one koje vjeruju sebi.....onoj autentičnoj ženi u nama, čiji instinkt malo kad pogriješi.....jer onaj gen naših predaka, onih žena koje su palile vatru da osvijete i tijelo i dušu, da tijelo i dušu zagriju u hladnim noćima dok su muškarci ginuli za svašta i ništa, to je gen za preživljavanje.....to je ono što ja držim s koljena na koljeno.......znati upaliti svijetlo kad je najtamnije, kad puše sa četiri strane ako treba.....imati hrabrosti stati ponosno, prekrižiti se i imati snage kleknuti u molitvi kad napravimo sve što smo mogle,a istovremeno gledati ponosno u nebo ili u ono što nebom već držimo u svojim dušama.......
Ako to nije diva grabovčeva, ne znam što je.......
Post je objavljen 21.07.2007. u 19:23 sati.