Osobnom doživljaju grada i njegovih stanovnika često 'posreduje' filmska kamera. Neki sam dan gledao britansku televizijsku seriju Fortunes of War, iz 1987. godine, u kojoj Zagreb 'glumi' Bukurešt s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. HNK, Vidikovac u Maksimiru i Mimara na Rooseveltovom trgu predstavljeni su kao glavni grad Rumunjske.
Ako je Zagreb mogao biti Bukurešt, onda Toronto danas može biti Washington!
Radnja stotina američkih filmova događa se u glavnom gradu Sjedinjenih Država, no filmske ekipe posljednjih dvadesetak godina u njemu provedu neznatan dio ukupnog snimanja - tek da bi snimile takozvane 'establishing shots'.
Bijela kuća, Kongres, par spomenika... nakon toga pravac Toronto, gdje se ostatak 'washingtonskih' eksterijera snima brže i jeftinije.
U prošlotjednom vikend-dodatku dnevnika Washington Post objašnjava se zbog čega je 'filmski' Washington preselio u Kanadu. Trend je pogotovo očit nakon 11. rujna 2001. godine. Međutim i prije toga, filmašima je bilo teško dobiti dozvole za snimanje jer je centar Washingtona u nadležnosti više od dvadeset federalnih ustanova. Svaka od njih ima vlastite zabrane. Na primjer:
1. Savezna uprava nacionalnih parkova već nekoliko desetljeća ne dopušta snimanje u obelisku na Mallu, spomeniku Georgeu Washingtonu.
2. Na području koje je u nadležnosti Nacionalnih parkova ne smiju se nositi čak niti plastični modeli vatrenog oružja.
3. Vrhovni sud Sjedinjenih Država odobrava snimanje jedino ako je tema vezana uz pravnu problematiku.
Zbog toga se najčešće koriste stari snimci, puno dokumenatrnog 'footagea' iz zraka, ili se pronađu zgrade koje mogu 'odglumiti' pojedini objekt iz filma. Većina washingtonskih eksterijera i naravno interijera je u Torontu i južnoj Kaliforniji - postoji, primjerice, više 'studijskih' verzija Bijele kuće. Ulice najvećeg kanadskog grada, pogotovo u starijim 'kolonijalnim 'kvartovima, lako odglume Washington.
Washington Post se prisjetio najboljih 12 filmova o Washingtonu, iz vremena kada su se u njemu često snimali filmovi. Izdvajam tri koja su meni najdraža.
Gospodin Smith ide u Washington. (1939) Klasik Franka Capre najomiljeniji je film o washingtonskoj političkoj sceni. Jimmy Stewart je Jefferson Smith, naivan i pošten provincijalac kojeg nominiraju da ispuni ostatak mandata na iznenada ispražnjenom mjestu u Senatu. Po dolasku, Smith je šokiran korupcijom na Capitol Hillu. Ima sve manje povjerenja u američki politički sistem. No, na stepenicama mauzoleja Abrahamu Lincolnu doživljava katarzu, inspiriranim predsjednikom koji je 'spasio Uniju'.
Kada je film snimljen, Nacionalna liga pristojnosti, konzervativna građanska udruga koja je nadzirala Hollywood, protivila se njegovom prikazivanju. 'Riječ je o pravom dinamitu od filma' – požalio se direktor Lige, Joseph Breen.
Washingtonski Novinarski klub je premijerno prikazao film 'Gospodin Smith ide u Washington' pred 250 članova Zastupničkog doma, 45 senatora i sucima Vrhovnog suda. Dobar dio publike u znak prosvjeda napustio je dvoranu prije no što se film završio. Političari su bili toliko uvrijeđeni opisom njihove profesije, pogotovo prikazanom korupcijom, da su zaprijetili i zakonskom zabranom filma. Čelnik većine u Senatu potužio se da film njega i njegove kolege zove 'lopovima', te da je 'glup'. Joseph Kennedy, tadašnji američki amabasador u Britaniji (otac kasnijeg predsjednika) tražio je da se film ne prikazuje u Europi.
Svi predsjednikovi ljudi. (1976) Dramatizacija otkrića afere Watergate, od strane dvojice novinara Washington Posta, Boba Woodwarda (Robert Redford) i Carla Bernsteina (Dustin Hoffman). Film Alana Pakule opisuje kako je, 1972., otkrivena provala u izborni strožer Demokratske stranke u washingtonskom stambeno-poslovnom kompleksu Watergate, te kako je - više od dvije godine kasnije - zbog zataškavanja afere predsjednik Richard Nixon morao podnijeti ostavku.
Sjećam se da smo kao gimnazijalci, krajem sedamdesetih, film 'Svi predsjednikovi ljudi' u zagrebačkoj Kinoteci gledali ne samo kao dobar novinarsko-politički triler, već i kao djelo koje je u tadašnjoj Jugoslaviji imalo i elemente fantastike. Zamisli, novinari srušili predsjednika!
Danas je ovaj film nepojmljiv i mladoj generaciji u Americi. Washington Post piše da su ga nedavno kod Bena Bradleeja, bivšeg glavnog uradnika Washington Posta - kojeg glumi Jason Robarts – zajedno gledali njegovi glavni akteri, Ben Bradlee, Bob Woodward i Carl Bernstein. 'Za ime božje, to je pisaći stroj' - Ben Bradlee je ovako odgovorio sinu kojem nije bio poznat dio inventara tadašnje novinarske redakcije.
Dobrodošli g. Chance. (1979) Adaptacija satirične novele Jerzyja Kosinskog, u režiji Hala Ashbyja. Peter Sellers glumi jednostavnog vrtlara, naoko polu-idiota, koji je cijeli život proveo u palači svojih poslodavaca u Georgetownu, bogatoj četvrti Washingtona. Nije desetljećima izlazio na ulicu, gotovo uopće nije imao kontakt s ljudima, a jedino što zna o vanjskom svijetu - 'pobrao' je na televiziji. Po smrti poslodavaca, Chance je prisiljen 'izaći u svijet', i nakon niza peripetija, postaje povjerljivi savjetnik predsjednika države. On Chanceove nebulozne savjete o vrtlarstvu i 'životu biljaka' – jedino o čemu Chance nešto zna - smatra dubokoumnom mudrošću koja se može primjeniti na politiku, društvo i život uopće. Chance postaje medijska zvijezda, povod 'dvorskim' spletkama a šuška se da upravo on, iza kulisa, upravlja Amerikom.
Svaki od ova tri 'washingtonska' filma navodi na razmišljanje o današnjim filmovima i današnjoj politici – što će, nadam se, biti tema jedne od naših skorih diskusija.
Post je objavljen 20.07.2007. u 22:56 sati.