Daleko od očiju – daleko od srca, ne slažem se!
Nisam mislila pretvoriti blog u pričaonicu priča. Ima puno spretnijih s riječima od mene ( u zadnje vrijeme često svrnem kod Decembrice po takvo štivo, a ima ih i otprije mi znanih, naravno). Al tu i tamo nabacim pokoju pričicu. Iz života. Sa promijenjenim imenima i nekim detaljima, al priče ne izmišljam, potka je uvijek istinita. Ja samo nadogradim ono nedorečeno, ili što se kod onog tko mi je pričao podrazumjevalo.
a sad slijedi pričica - prvi dio
Bila je jednica bogatog seoskog gazde. Njihov ponos, njihova ljubav, sve njihovo. Ništa njima nije bilo plaćati joj prijevoz do udaljenog grada, nek Željka ide u gimnaziju. Nek završi škole, ne mora ostati na zemlji. A Željkica ko mladi pilići kad ih se pusti iz gajbe da trčkaraju po dvorištu. Raširila krila, ne zna kamo bi prije, koje slasti velikog grada prije okusila. I zaljubila se ona. Roditeljima njen izbor nikako nije bi po volji. Ta on je običan vozač kamiona, pustolov, šarlatan. Nedovoljno dobar za njihovu kćer. Jednog dana nije se vratila u selo poslije nastave. Pobjegla sa dilberom u Zagreb. Ludovali tamo tjedan dana. Dosadilo joj spavanje po kojekakvim sumnjivim mjestima, a i on se pobojao osvete njenog oca. Pa se Željkica pokunjeno vratila roditeljima. Selo je malo pričalo, malo šaputalo, malo s podsmjehivalo, pa zaboravilo. Al njen ćaća nije. Priprijetio on njemu tko zna čime. Možda mu je dao do znanja kako zna za njegove švercerske poslove, možda mu je platio, ili čuvaj bože karabinku pod nos stavio. Nikad se nije doznao razlog, al kamiondžija je netragom nestao. Željkica je uzdisala i venula, jedva da je maturu položila. Često je samo zamišljeno stajala i gledala kroz prozor. Preko prašnjavog puta koji sa njihovog gazdinstva vodi prema njemu. Ma gdje bio.
Post je objavljen 20.07.2007. u 14:58 sati.