Osjećate li ikad bijes, ali ne bilo kakav. To nije onaj bijes kad ste ljuti na sve oko sebe, kad vam drugi ide na živce i kad sve mrzite. Pričam o osjećaju koji vas tjera da se sami sebi gadite. Ne prezirete druge, već svoje ponašanje.
A trudite se sa svima biti u dobrima odnosima, no jednostavno odjednom vas vaš um prestane slušati.
Tako se ja sad osjećam. A vi?
Jeste li sad, u ovom trenutku, ne gledajući događaje koji su se dogodili danas, jeste li sad sretni?
Želim da jeste. Da se ne osjećate prokleto usamljeno i potišteno.
Da se ne osjećate kao ja.
Jeste li se u svom životu ikad zapitali kako izgleda kraj?
Ili još bolje: kako ćete izgledati vi kada dođe vaš kraj?
Hoćete li biti sretni svojim životom i onim što ste od njega napravili, ili ćete nestati a da drugi neće ni primijetiti – jer im za života niste ništa značili?
Bojim se kako će mene moji pamtiti. Umrem li prije njih kakvu će me pamtiti? Hoće li me se uopće sjetiti i hoću li im nedostajati?
Želim se promijeniti. Biti bolja.
Pokazati svima da mogu napraviti što hoću. I pokazati im da mogu uspjeti. I hoću.
Uspjet ću zbog svih onih koji nemaju
povjerenja u mene,
uspjet ću u inat onima koji
žele moj potop,
uspjet ću da pokažem svoju ustrajnost
onima koji su me napustili,
a najvažnije od svega
-uspjet ću da se sebi dokažem .
Ovih dana osjećala sam se kao da se napuštaju svi do kojih mi je stalo i koje želim kraj sebe. Izgubila sam jedinu osobu koja je uvijek bila spremna pomoći ne pitajući razlog mojeg stanja. Ne znam kako ću dalje bez tih utjeha. Voljela bih da mi bar na blogu bude još uvijek podrška. Tražim nemoguće.
Ovih dana dotaknula ne Tama svojim paklenim rukama, tijelo mi obuzela ljubomora, neposlušnost i depresija. Umom mi carovao bijes i ljutnja.
Mijenjala sam se na gore.
Nisam vidjela put za povratak. Odlutao daleko od mene spas i nada za bolje dane..
Bojala sam se propasti. I spoznaje da ću izgubiti sebe. Ljutila sam se što drugi na shvaćaju moje osjećaje.
Očajnički mi je trebala ruka pomoći i riječ podrške.
Misleći da je kraj pruženo mi je suosjećanje.
Pogodite od koga sam ga dobila.
Od samo sebe.
Bolesno ha?
Pa i nije.
U jednom trenu samo sam rekla: usuditi se, to je cijena napretka.
Zar bih trebala prestati s pisanjem jer mi blog čita mama? Ili zbog toga što mi sestra neprestano zabada oči u nedovršene tekstove i pjesme koje ne želim drugima pokazati?
Pa nije to kraj svijeta. Toliko toga goreg se može svakome od nas dogoditi, i zašto se ne usuditi? Izdržat ću ja to.
Ugl. htjela sam samo svima poručiti da svijetlo uvijek postoji.
Mi ga pokušavamo ugasiti i ne želimo ga vidjeti – jer se bojimo spasa. U našim trenucima Tame, ne želimo opaziti Sunce, gledamo samo sivu sliku današnjice bez putova koji vode u mogućnost.
O nama samima ovisi kako ćemo završiti i koliko ćemo sami sebi dopustiti da potonemo.
Nemojte tratiti život na gluposti. U 24 sata koliko dan traje, bar 2 sata radite ono što VI HOĆETE.
Ne zato što se to mora, ne zato što to radite svaki dan, ne zato što to drugi kažu. Radite to jer VI to volite i jer vi to želite.
Rekao mi je jedan prijatelj: NIKAD NEMOJTE ODUSTATI OD SEBE.
Obećala sam sebi da neću. Priznajem da nije lako, i nije uvijek tako jednostavno kao što se čini. No ja još nisam odustala. A vi?
Post je objavljen 15.07.2007. u 10:11 sati.