Marketing
"We had it all."
Vratila sam se. Jednostavno ne znam ni sama zašto.
Uvijek me zhvati nekakav val inspiracije, ako to možemo tako sa sigurnošću nazvati i onda ja hoću pisati. I ja to hoću i ja to hoću. I onda to uvijek tako ispadne. Ne zato što sam ja malo neuravnotežena osoba. Dakako da ne.
Uglavnom, ja sam tu, vi ste tu ako čitate ovo i sad ću ja početi. Da, ovo što slijedi će biti početak.
Da li se ikada osjećate zbunjeno kada nešto imate, borite se za to, a ono vam jednostavno nikako ne ide?
I vi se trudite, želite to, ali uvijek postoje nekakve prepreke?
Radili ih vi sami ili netko drugi, one su tu.
A kako nešto napraviti kako treba?
Kako ići jednim pravcem i znati da je on ispravan?
Da li se može ići ravno?
Ja stalno krivudam.
To znači da ne idem ravno. :p
Ja sam i sretna i tužna i vesela i zbunjena i uplakana.
Doduše, u meni se nešto zbilo, kao da sam nova osoba. Promijenile su se neke stvari, a neke su ipak ostale iste. Doduše, smatram da sam se promijenila na bolje i ide mi i sretna sam zbog toga. A opet, nekako kao da ne ide onako kako bih htjela i to me uistinu rastužuje.
Vesela sam jer ipak uza svu tu tugu i to razočarenje, ipak nađem pravo riješenje i ono ide nekim pozitivnim tokom. Ali, naići ću na prepreku, bez obzira na sve.
Zbunjena sam jer se sad osjećam koa da imam sve. Kao da mi nitko ne može ništa, a opet sam tako tužna i plačem jer se osjećam usamljeno. Doduše, trenutno sam sama jer su moji otišli na more, a meni se to nikako nije dalo, pa mi ipak fale. Onak, inače nismo baš na okupu, al opet, lijepo je vidjeti sestru za stolom kako uči za faks, izderava se na mene jer prolazim do kuhinje „preglasno“, vidjeti mamu tek nakon 21h već u krevetu, svu zahrkanu i jednostavno preumornu. To mi fali.
Toliko mi fale da sam postala prestrašna. Pospremila sam cijeli stan (što inače nikako ne bih – nije za hvalu, ali uvijek ima onih koji bi to umjesto mene napravili *shame on me*), pomogla sam baki pospremiti njen stan, napravila sam sama kolače, otišla sam u šoping (što uistinu nikako ne bih), uzela sam bass u ruke i tako... onak, toliko mi moji fale. Pa makar da ih samo gledam. Lijepo mi je vidjeti te face koje znam da su moje. Da sam ja njihova. Da smo zajedno i da se ipak volimo, iako si to nikako ne možemo reći.
I znam sad kad dođu da će biti „Pa niste mi falile, baš mi je bilo super.“, ali opet... vi znate koliko mi fale.
A i njima je sigurno sad „Da je bar Ana s nama.“ Ili takvo što (mislim, NADAM SE DA JE TAKO), ali šta ćete, ne znamo cijeniti nešto dok to ne izgubimo.
Ja volim svoju mamu i svoju sestru. I trebam ih. Ja sam još uvijek samo izgubljeni curičak.
Post je objavljen 13.07.2007. u 16:51 sati.