Lijepo sam rekao kako neću pisati o blogu, bloganju, o pisanju, posebno ne o pisanju bloga i još ekstra-posebno o pisanju vlastitog bloga. A ipak sam pisao nedavno. I opet pišem. Lagao sam, eto kako smo slabi! Čovjek jednostavno zaboravi, pa napravi što je rekao da neće. A kad se sjeti, kasno je.
Napisao sam posljednju i zaključnu književnu kritiku Gilgameša u nadi da ću poštedjeti svijet daljnjih kritika. O, da, pokušaj je bio iskren i nadasve plemenitih pobuda, ali opet sam lagao. Nije prošlo tjedan-dva, a ja za novine napisao kritiku, i to trostruku kritiku u istom tekstu. A što sam mogao? Da kažem svom novom uredniku kako više ne pišem kritike? Treba mi posao! Da, ali kako da si čovjek onda vjeruje?
Što mogu reći u svoju jadnu obranu je to da sam zato i dospio ovamo gdje sam dospio. Kod doktora Nadležnog, a kasnije i ovamo, u blogosferu. Molim lijepo, pogledajte moj prvi post i pročitajte naslov. „Zašto lažemo čim zinemo“. Dakle znali ste sve od početka, sad se nema smisla žaliti.
Ali ono što nisam znao jest da će laž biti tema i ovog, stotog posta, baš kao i onog prvog. Zato sam ga napisao, da bude jubilarni stoti post, Centurion. Da zaokružim prvih sto. Nadam se da idući stotnik neće biti obilježen laži. Nadam se da će njegova glavna riječ biti smijeh, ili ljepota, ili ljubav, ili bitka, ili možda, ali samo možda: sloboda.
Post je objavljen 12.07.2007. u 15:51 sati.