Marketing
Open your mind – prvi dio
Kada sam počela pisati ovaj post prvo sam napisala uobičajeni uvod u temu koju ću obrađivati. Napisavši taj „uvod“ shvatila sam da je dovoljno dug da bude zaseban post i da ako završim temu – bit će vjerojatno obeshrabrujuće dug za čitanje. Takvo saznanje (jer ipak još želim zadržati pokojeg čitatelja 
) nagnalo me da post podijelim u dva. Ovaj put objavljujem nezaobilazni dio koji se bavi sukobom između znanosti i „duhovnosti“ (kroz cijeli post koristim ovaj naziv jer se ne mogu domisliti boljeg imena, iako vjerojatno postoji), a u nastavku dajem neke konkretne primjere na kojima možemo vidjeti koliko je stvari na svijetu, usprkos opće prihvaćenom objašnjenju, zapravo još nejasno i neobjašnjeno. To su primjeri koje ja zovem „rupama“ u znanosti (ponekad je stvarno riječ o rupama, ponekad su stali na mjestu jer daljnje objašnjenje ne znaju dati, a ponekad se nađe i pokoja kontradikcija), a koji bi mogli pomoći otvaranju horizonata i spoznaji koliko malo o svijetu zapravo znamo (iako se često ponašamo kao da znamo sve). Sve što sam napisala je, naravno, moja osobna vizija stvari i zasniva se na nekim mojim, sasvim osobnim i višegodišnjim istraživanjima i razmišljanjima.
Znanost vs duhovnost – dvije različite stvari, ili?
U zadnje vrijeme bila sam svjedokom i učesnikom mnogim raspravama oko toga koji je pristup gledanja na stvari ispravan. Različite skupine ljudi koriste različite pristupe i svaki od njih tvrdi da se treba osloniti upravo na taj koji koriste, jer „nam samo taj može dati ispravan pogled na svijet“. Moram priznati da svaki put kada negdje pročitam ili čujem da ako npr. želimo spoznati neke stvari moramo odbaciti logiku, odbaciti sve što dosad znamo – smrznem se 
. Ali isto tako se smrznem kad čujem ili pročitam da nam zdrava logika govori kako je nešto nemoguće ili da sve što je novo i neistraženo predstavlja glupost jer znanost o tome ništa ne zna (ili kako oni tvrde – zna sve što se znati može) . Sebe sam uvijek smatrala osobom koja se služi svim raspoloživim resursima da dođe do nekog znanja i pritom nikad nisam odbacivala neki pristup zato što ne pripada u jednu od „odvojenih skupina“. Ono što zapravo želim reći: ne postoji podjela (na koju često nailazim u posljednje vrijeme) na „logički pristup“, „srčani pristup“, „intuitivni pristup“. Mi smo cjelovita bića i sve su to djelovi tog našeg bića – sva znanja koja posjedujemo i koja su priznata dobivena su korištenjem sva tri aspekta našeg funkcioniranja: logikom, intuicijom i emocijama. Odbacivanje bilo kojeg znači sakaćenje svojih potencijala.
Većina ljudi, međutim, smatra da je to troje nespojivo. To je zato što vjeruju da različiti pristupi donose različita saznanja. Također, te pristupe pogrešno definiraju. Iz nekog razloga logiku poistovjećuju sa rigidnom znanošću, emocije i intuiciju sa subjektivnošću, ponekad i fanatizmom. Po meni, to su posve pogrešne definicije i da, tako dugo dok na ova tri aspekta nas samih gledamo na taj način – nespojivi su. Međutim, kad se otrgnemo od dosad naučenih (vrlo često bez razumijevanja) okvira, shvatit ćemo da je to troje isto, nerazdvojivo i jedino njihova sinteza može dovesti i uostalom dovodi da znanja koja imamo i koja tek trebamo steći. Što zapravo želim reći: jedan znanstvenik (ili tim) koristi i intuiciju i emocije u velikoj mjeri – prvo kod izbora što će istraživati, drugo kod očekivanja koja od tog istraživanja ima i treće kod tumačenja rezultata koje je dobio – nikad nije pošteđen subjektivnosti.
Jedan „duhovnjak“ koristi vrlo rigidnu, čak djelomično osakaćenu logiku kad se bavi svojim područjem – što je lako uočljivo iz okvira koje daje svojoj teoriji, a koji su posve na razini razumijevanja običnog čovjeka (što nije za očekivati kada pričamo o „neobjašnjivom“ – naša sposobnost shvaćanja je ipak ograničena). Dakle ponekad slijede čak i prešture logičke okvire, često puta zatvarajući vrata višim logičkim načelima.
Glavna razlika u njihovim pristupima je smjer iz kojeg kreću. Ja obično volim reći da znanost ide induktivno, a „duhovnjaci“ deduktivno. Sad bi me neki rigidni znanstvenici, koji ne shvaćaju o čemu govorim, ispravili i rekli da se i znanost služi deduktivnim metodama... Da, kada su u pitanju detalji, ali generalni pristup je induktivan. Što to znači? Znanost ima preteču u filozofiji, dakle glavna ideja i namjena joj je razjašnjavanje načina i uzroka funkcioniranja ovog svijeta u kojem smo se svi našli i nekako smo začuđeni i zbunjeni tom činjenicom. Kako bi došla do „velike istine“ kroz vrlo dugi period, krenula je istraživati istraživo, dakle, počela je od malih stvari. Budući da tih malih stvari ima jako puno nastale su nebrojene grane koje imaju striktno usmjerenje, npr. fizika, biologija...i podjeljene na još usmjerenije... Istražuju svaki malen aspekt svijeta (npr. neki biolog odluči izučavati određenu vrstu kukaca) dio po dio. Kada tako postavimo stvari vjerojatno postajemo svjesni koliko takvih „malih“ područja istraživanja ima i kako je nemoguće pokriti sve. Ipak, prema prvotnoj namjeni znanstvenici, timovi i usmjerenja postoje kako bi se jednog dana to mnoštvo sitnih znanja moglo uokviriti u neku generalnu „veliku“ sliku svijeta. Budući da su ljudi kratkog vijeka, a istraživati se može jako puno (znatno više nego što su naši kapaciteti), ta znanja po putu treba prenositi na djecu i djecu njihove djece. Ako sve to uzmemo u obzir, vrlo lako možemo uvidjeti koliko je taj proces spor i nije čudo što neki od znanstvenika zapnu po putu jer su zaboravili gledati širu sliku i ostali zarobljeni u detaljima. Oni, naravno, na taj način stvar još usporavaju. Razvoj ekonomije i histerična jurnjava za novcem, nametnuta od sustava u kojem živimo, također znatno usporava stvar usmjeravajući istraživanja samo na isplativo i vršeći razne pritiske (o tome više možete pročitati u jednom od mojih prethodnih postova), tako da na kraju dolazimo do toga da je većina ljudi zaboravila kamo su uopće u startu mislili doći. Moja ideja tog cilja je znanje: znanje o tome kakvo je ovo mjesto na kojem živimo i zašto.
„Duhovni pristup“, s druge strane, radi deduktivno. Ljudi se oslanjaju na neka davno zapisana znanja i preuzimaju ih, modificiraju i rade vlastite teorije o funkcioniranju svijeta. Oni dakle prvo postavljaju širu sliku – teoriju svega, onda ju potvrđuju detaljima. Taj pristup je, naravno, znatno brži (teorija može nastati preko noći), ali je skloniji pogreškama u zaključivanju i interpretaciji jer je uvelike ovisan o subjektivnom dojmu osobe koja ga kreira i preuzima. Subjektivan zaključak često podliježe našim željama, motivima i nezadovoljenim potrebama, pa doslovce kod tri čovjeka nailazimo četiri različite teorije i u velikom broju slučajeva umjesto da prihvate zajedničke točke, pokreću se prepirke i svađe oko različitih detalja – od tuda, između ostalog, i svi ratovi oko religija. Međutim i ovaj način zaključivanja je vrijedan i također koristi logiku. Ima tu prednost što je brz i što u startu sagledava širu sliku koja se kod znanosti po putu (kod nekih) izgubi. Kao što rekoh, mana mu je ta što je teško provjerljiv i sklon pogreškama jer prvo stvara teoriju, a onda prihvaća samo provjerene podatke koji tu teoriju podupiru, dok one koji ju opovrgavaju - odbacuje.
Dugim proučavanjem oba pristupa došla sam do jednog glavnog zaključka: kad bismo nastavili ići putevima kojima smo izvorno krenuli (sjećajući se prvotnog cilja), kada se ne bi zanemarila šira slika i kada ne bismo dopuštali da nam neki duboki osobni motivi diktiraju kakva „mora“ biti istina o svijetu, već bi se dopustile provjere i priznale pogreške – ova dva pristupa morala bi se susresti i na kraju dati isti odgovor.
Sada ću biti malo brutalna prema ekstremnim pripadnicima obje struje: često puta čini mi se da se ljudi prepiru radi prepirke same (to je nešto u našoj prirodi – i meni to ponekad može biti zabavno, ali trudim se barem biti svjesna pravog razloga). U takvim prepirkama obje strane bacaju doslovce nebulozne argumente poput: „treba odbaciti logiku“, „zdrav razum nam govori da je to nemoguće“, „znanost nas namjerno truje“, „vi ste šarlatani koji organizirano podvaljujete ljudima“, „vi spavate, morate se probuditi“, „vi ste za ludnicu“ 
(jeste li primjetili da naizmjence dajem „argumente“ obiju struja?). Stvar je otišla toliko daleko da jedni za druge ne žele čuti i da čim se u bilo kojoj od struja pojave neki valjani argumenti suprotne odmah kreće rasprava upitne razine, a ideja da se ti argumenti uopće i sagledaju se apriori odbacuje. Zato znanstvenici kad dođu na neko rubno područje moraju stati u istraživanjima kako ne bi izgubili karijeru, a „duhovnjaci“ koji pokušavaju nešto objasniti znanstveno također bivaju odbačeni kao „uspavani logički tipovi“ (da se razumijemo, biti „logički tip“ ovdje graniči sa uvredom).
Gdje sam ja u cijeloj toj priči? Ako se već moram svrstati nekamo, sebe doživljavam kao znanstvenika koji tendira rubnom. Taj pristup odabirem zato što je znanstveni sam po sebi manje dramatičan (nikad nisam bila ljubitelj dramatike u svakodnevnom životu – podsjeća me više na kazalište ili film...) i provjerljiv, pa odabirem njihovu terminologiju, a „rubnu“ tematiku odabirem jer vjerujem da znanost ima još jako puno za izučavati i objašnjavati, da o svijetu znamo jako malo, a da uobičajeno pretakanje iz šupljeg u prazno i konstantno ponavljanje jednih te istih besmislenih istraživanja koja služe samo da se može reći „objavio/la sam toliko i toliko radova“ ne pomaže da naučimo i saznamo išta novo.
Također, moje mišljenje je da su ljudi koji vjeruju da je sve što znanost priznaje i prihvaća suhoparno, plitko, materijalistički orijentirano i nezanimljivo u velikoj zabludi i samo pokazuju svoje istinsko nerazumijevanje prema nekim nalazima. Isto tako, ljudi koji vjeruju da se sve što „duhovnjaci“ pričaju kosi sa znanošću i nije provjerljivo pokazuju nerazumijevanje prema tim istim nalazima. U velikom broju slučajeva ono o čemu „duhovnjaci“ pričaju postoji i u znanosti, samo pod drugim imenom i s ponešto različitim tumačenjima, ali i dalje spada u sferu nečega što zapravo nitko sa sigurnošću ne zna objasniti. To je područje na kojem se već u današnje vrijeme znanost i „duhovnost“ spajaju i iako će ponuditi različite nazive i drugačija tumačenja (većinu ionako tumačiti ne znaju) zapravo pričaju o posve istim stvarima.
Kako bih ovu tvrdnju pojasnila detaljnije u sljedećem postu slijedi niz primjera opisa znanstveno opće prihvaćenih teorija koje svi slijepo prihvaćamo, ali zapravo ne razumijemo. Neke od tih će biti (već sam dala najavu na blogu Nove vizije u jednom od komentara): koncept bekonačnosti i konačnosti, djelovanje autosugestije i placeba, ustrojstvo prirode po fibonaccijevom nizu, percepcija vremena kod bića različitog životnog vijeka, teorija evolucije i sve one kojih se još putem dosjetim.
To be continued...
Post je objavljen 11.07.2007. u 00:59 sati.