Marketing
SYD BARRRTt 7.7.2006.R.I.P.
Zaboravite sve što znate o raskalašenom životu kakvog su vodile rock and roll zvijezde poput Lennona, Bonhama, Hendrixa ili Morrisona. Prema Sydu Barrettu oni su najobičniji pozeri i mamini sinovi. Syd tko?!?
Mnogima na prvi pogled ovo ime znači koliko i stanje na ljestvici singapurske druge lige, ali malo je onih koji nisu čuli za jednu od najvećih rock grupa, Pink Floyd.
Syd koji je pustio seed
Syd Barrett bio je osnivač i pokretačka snaga te grupe koja je, kasnih šezdesetih, bila jedini i omiljeni soundtrack za širenje uma iliti konzumaciju LSD-a među londonskim hipijima. Ovo je priča o "ludom dijamantu", njegovom rise and fall i nikad dovoljno priznatim mjestom među rock besmrtnicima.
Pravim imenom Roger Keith Barrett, Syd je odrastao u gradiću Cambridge u brojnoj obitelji i u okruženju koje je sputavalo njegovu umjetničku dušu i neosporan talent. Osim što je imao izuzetnog dara za glazbu, mogao se pohvaliti i sasvim solidnim umijećem baratanja kistom. Kao pubertetlija, kretao se u društvu čudaka-hipija, boema i ostalih likova sa društvene margine. Zanimajući se za istočnjačku filozofiju, često je dolazio u kontakte s ljudima koji su u njemu vidjeli mogućnost vlastite promocije i ostvarivanja interesa. Njima je Syd otkrivao svoje slabosti, a oni su to znali iskoristiti.
Sredinom šezdesetih odlazi u London na studij umjetnosti gdje se počinje afirmirati kao glazbenik u lokalnim blues bandovima.
Sa svojom starom ekipom iz Cambridgea osniva grupu iz koje će kasnije nastati i Pink Floydi.
Zajedno s Nickom Masonom (bubnjevi), Rogerom Watersom (bas) i Rickom Wrightom (orgulje) čini nukleus grupe koja je na svojim prvim svirkama izvodila blues standarde u trajanju i do pola sata. Po londonskim underground klubovima publika ih je obožavala, ali na nastupima po okolnim gradovima i zaseocima, grupa je morala spašavati živu glavu jer to nije bila glazba koju je tamošnja čeljad željela slušati. Zvuči poznato? Nije valjda...
Pink what? PINK FLOYD
Nakon nekog vremena, Floydi pronalaze vlastiti izričaj s Barrettom kao glavnim tekstopiscem čije su skladbe, u trajanju ne manjem od petnaest minuta, bile svojevrstan space shuttle koji bi te natripane glave lansirao da lutaju svemirom, ali i šire, u potpunoj ekstazi.
Ni sam Barrett nije bio iznimka što se tiče konzumacije raznoraznih tripova koji su kružili među londonskim freakovima u to vrijeme.
Dapače, među brojnim fanovima i danas kruži snimka prvog Sydovog tripa u ljeto 1966. To je gotovo sablasni dokument početka kraja jednog genijalnog uma, ali i piece of cake prema iskustvima koje će Barrett doživjeti samo godinu dana poslije.
Pink Floyd su početkom 1967. već bili poznati po cijeloj Britaniji kao underground bend koji je, zajedno s bendovima poput The Cream, The Move, The Nice i još nepoznatim Jimijem Hendrixom, bio nešto poput domaćina na brojnim multimedijalnim događanjima po klubovima i koncertnim dvoranama.
Jedan od najzanimljivijih, svakako je koncert nazvan "Games For May" u čast proljeću (!), održan u Queen Elizabeth Hallu u Londonu, gdje po prvi puta kombiniraju nasnimljene efekte (cvrkut ptica, žuborenje potoka itd.) s glazbom uživo.
Emilyno igralište
Floydi polako izranjaju iz undergrounda na sam vrh hipi scene što potvrđuje i velik uspjeh njihovog prvog singlea "Arnold Layne" koji govori o transvestitu-kradljivcu rublja. Ta Barrettova minijatura izazvala je zgražanje nadležnih organa i grupa je cenzurirana na svih radio postajama. Slijedeći single "See Emily Play" doveo ih je na sam vrh svih top ljestvica i inaugurirao kao THE bend hipi šezdesetih.
Velik uspjeh nastupnih singleova privukao je pozornost diskografske kuće EMI koja izdaje njihov prvi album "The Piper At The Gates Of Dawn". Album i dan danas mnogi proglašavaju jednim od najboljih albuma šezdesetih, uz "Sgt. Peppera" Beatlesa i "Pet Sounds" Beach Boysa. Inspiriran Tolkienovim "Hobitom" i "Gospodarom Prstena", kao i knjigama transcedentalne meditacije, Barrett na albumu pjeva o malenim gnomima, mačku Luciferu, a velik dio minutaže zauzima "Intersetellar Overdrive", psihodelična suita u kojoj bend improvizira oko Barretovih haluciogenih tema.
Nažalost, završetkom snimanja albuma, započinju pravi Sydovi mentalni problemi uzrokovani konzumacijom LSD-a u količinama koje bi i slona oborile s nogu. Priče kruže o tome kako su mu tablete acida podvaljivali u čaj svakodnevno po nekoliko puta. Isprva se s tim Syd nosio relativno dobro, no, za jednog nastupa na američkoj televiziji, ostao je potpuno paraliziran s gitarom obješenom oko vrata, buljeći u prazno. Slijedeći single "Vegetable Man" nije postigao uspjeh svojih predhodnika jer je bio dozlaboga smušen opisujući realno stanje svog autora. Sa Sydom je bilo sve teže komunicirati; kolege iz benda teško su iz njega izvlačili poneku suvislu ideju, a jednom je svoju djevojku držao u ormaru dva dana hraneći je samo keksima!
Jedna od njegovih posljednjih skladbi bila je "Have You Got It Yet" (Jeste li napokon shvatili?) koju bi Syd mijenjao svaki put kad bi je odsvirao u studiju i na njegovo "Have you got it yet?", ostali su odgovrali "No, no". Uskoro je u grupu doveden njegov prijatelj iz djetinstva David Gilmour, a Syd bi na koncertima samo stajao po strani, ponekad odsviravši koji ton na gitari koju bi prethodno potpuno raštimao.
Početak kraja dijamantovog sjaja
Svima je njegovog ponašanja bilo navrh glave, stoga su se jednog dana jednostavno odvezli na koncert bez njega. Rick Wright, orguljaš koji je s njim dijelio i stan, rekao bi mu da odlazi po cigarete, a zatim bi odsvirao koncert s grupom i vratio se Sydu koji novonastale situacije više nije ni bio svjestan.
1969. potražio je pomoć u instituciji za mentalno oboljele, ali je nedugo zatim pobjegao da bi dane provodio lutajući po Londonu i obilazeći partyje po kojima je uvijek bilo svakakvih opijata koji su sve više pogoršavali njegovo psihičko stanje.
Šef ide solo
Diskografsku kuću nije bilo briga za Barrettove probleme i od njega su zahtijevali još dva albuma. 1970., zajedno s Gilmourom ulazi u studio i počinju snimanje njegovog prvog solo albuma nazvanog jednostavno "Barrett". Sam rad bio je podjednako težak i mučan za obojicu; Syd bi većinu vremena jednostavno samo prebirao po žicama i nabrajao riječi koje bi mu prve pale na pamet, a na Gilmouru je bilo da sve to ukomponira u kakvu-takvu glazbenu cijelinu. Ipak, ponekad bi se primjetio bljesak Sydove genijalnosti koji bi, nažalost vrlo brzo isčezao pod naletima njegovog ludila. Jednom je snimanje prekinuto jer je Syd porazbijao svu opremu u studiju.
Drugi album "The Madcap Laughs" bio je definitavan zbogom njegovoj karijeri glazbenika. Syd odlazi kući u Cambridge, potpuno se otuđuje od vanjskog svijeta i vrijeme provodi u maloj sobici slikajući ili najčešće ne radeći ništa.
Kraj partyja
Tijekom snimanja albuma "Wish You Were Here" 1975., posjetio je svoje stare kolege u studiju neugodno ih iznenadivši. Waters svjedoči kako je iznenada u kontrolnu sobu uletio čovjek, ćelav i vrlo debeo, nervozno vadeći četkicu za zube iz džepa. Nitko se na njega nije previše obazirao, no kako se on pojavio i slijedećeg dana, u tom neuglednom i odrpanom čovjeku prepoznali su Syda. Na pitanje kako se uspio toliko promijeniti u samo par godina, mirno im je odgovorio:"Previše masne hrane i TV-a!"
Otada je sve manje vijesti stizalo o njemu, tek su ga prije par godina paparazzi na ulicama Cambridgea uhvatili kako vozi bicikl.
Od rock legende šezdestih pretvorio se u starca koji praznog pogleda dane provodi ovisan o svojoj sestri koja ga svakodnevno njeguje. Tantijemi od autorskih prava redovito mu pristižu, kao i milijunske ponude za snimanje još jednog albuma, ali Syd izgleda ne mari unatoč hordama obožavatelja koje mu kampiraju pred kućom i ostavljaju poruke. Eventualne kućne demo snimke sada su od neprocjenjive vrijednosti, ali svaki kontakt s njim je doslovno nemoguć. Njegova sestra izjavila je da na spomen o svojoj popularnosti postaje depresivan i tužan, stoga zabranjuje pristup čak i njegovim kolegama iz benda.
Šira javnost nesvjesna je utjecaja koji je Barrett imao na rock glazbu; dovoljno je spomenuti kako su se imena poput Johna Frusciantea iz Peppersa, Flaming Lips i Blur izjasnili kako je najveći trag na njima i njihovo stvaralaštvo ostavio upravo Barrett.
No, zbog preranog sloma nije dokraja uspio ostvariti sve što je naumio. A što je naumio? Ne zna vjerojatno ni on sam...
Shot at 2007-07-10
Shot at 2007-07-10
Shot at 2007-07-10
Post je objavljen 10.07.2007. u 13:03 sati.