Inspiracija je stvarno gadna stvar kad je hoćeš nema je a kad nećeš uvjek je tu...
Evo čitajte:
U mraćnoj noći punoj gorućih ali i nekako umirujućih sjenki koje je ponosno otkrivao puni mjesec hodao sam ja .S moje ljeve i desne strane protezali su se drvoredi ćije su grane bile ogoljene do one toćke da bi ćovjek pomislio da je drvećima hladno i da jedva ćekaju proljeće da im vrati njihove zelene ogrtaće. Dovraga noć je bila jako hladna i nemilosrdna...kosti su mi se toliko tresle da sam pomislio da ih samo volja drži da se ne raspadnu.Disao sam polako i smireno jer je zrak bio toliko hladan i oštar da su mi se pluća mrznula a krv užilama sve sporije tekla prema mojem srcu koje se svakog trenutka moglo pretvoriti u santu leda.Sigurno se pitate koji vrag ja radim u ovom parku na ovakvoj smrtonosnoj hladnoći koja svake godine odnese sa sobom barem 30-ak žrtava.Doma nemam ...ja sam beskućnik kojem će dani uskoro biti odbrojani ...beskućnik koji je živio samo za jednu osobu.Živio je za svoju ženu koja je preminula još prije mnogo godina ...smrt njegove najveće sreće ostavio je gadan ožiljak na njemu .Nakon što je umrla on se odao alkoholu u kojem je svaki dan topio svoju neopisivo tešku tugu .Ostao je bez svega ...no morao je nastaviti živjeti jer je na ženinoj samrti to obečao jer je to tražila od njega. Vidim groblje ...u toj bezizlaznoj tami magla je isticala rubove križeva koji su ponosno ćuvali grobove svojih mrtvih ćiji su inicijali bili uklesani na njima .U toj gustoj tami tražio sam križ s koji je nosio ime moje voljene...tražio sam dugo jer mi prokleta tama i magla nisu omogućavale da vidim dalje od jednog metra.Spoticao sam se od krtićnjake i nazubljene vrhove starog izlizanog asfalta dok su sove pjevušile svoju sanjivu melodiju koja mi je davala osjećaj da ovdje nisam jedini.Hladnoća je iz svakog trena bivala sve gora i gora ,stare kosti su mi škripale , pri uzdisaju prsni koš se više nije mogao pravilno širiti,a krv koja je prolazila kroz moje stare vene više nije bila krv nego ledena rijeka koja je širila hladnoću cijelim tijelom. Ponovno se spotaknem ,no ovaj put padnem i lagano okrznem glavom jedan križ.Krenem se ustati no pogled mi padne na slova koja su bila uklesana na križu.Suza mi sidje niz stari i naborani obraz , te se pri padu pretvori u ledenu skulpturu.To je ona poviknem u sebi ...moja radost, moja sreća ,moja žena.Ljubavi moja napokon skupih hrabrosti da dodjem ovdje kod tebe.Dani su mi odbrojani ,znam da ću uskoro umrijeti,no odlućio sam da ću umrijeti pokraj tebe jer kraj tebe sam najsretniji ...ti si mi sve... bila među živima ili ne ,ti si moja jedina draga ...Zacvokoćem zubima , a hladni vjetar puhne u želji da pokosi moje staro napola smrznuto tijelo.. nemam više otpora... zima me preuzima, krv prestaje teći ,a ranjeno srce kucati.Tiho šapnem „Volim te dušo“ poljubih križ s njenim imenom te mi duša napusti svijet.
Post je objavljen 07.07.2007. u 16:24 sati.