Bila su to vremena praznih sati i tihih vjetrova. Zrak je stajao kao mrtvo jezero u kristalu očiju nepomičnih riba. Svijet je zgranuto bauljao u nepokretnom stvaranju nepomičnim svemirom nepostojanja i mračnog svjetla. Ja sam letargično levitirao u ulju, u vlastitom mjehuriću slave i samopoštovanja. U tihom postojanju bez prošlosti i budućnosti. Bez sadašnjosti, osim trenutka postojanja. Vitraji na prozorima mijenjali su se muljevito, oslikavajući sadašnjost, tihim, nepromijenjenim ritmom, vraćajući se na početak predstave u neprepoznatljivom vremenu. Spori se dim cigarete uzdizao i padao lahorom udisaja i lepeta krila kukaca zarobljenih u jantaru. Slika na zidu zborila je mudre riječi učenih jezikoslovaca, uvijek ponavljajući nedohvatnu mi bit rečenice. A lampa je sveudilj titrala u zatvorenom krugu rađanja i smrti. Tvoje je tijelo proželo puninu nepostojanja prisustvom beskrajne duše i dubine zvijezda. «Ne tražim od tebe čuda», rekao sam. «Ali ja hoću da ih od mene tražiš!», odzvonilo je svemirom. «Učini ga!»....... i smijeh je razbio kristale.....
Post je objavljen 07.07.2007. u 11:43 sati.