Marketing
UMNE PREPIRKE
Konstantno razmišljam o tome kako bi mogla unaprijediti sebe kao osobu u duhovnom, tjelesnom i društevnom smislu. Nekako samu sebe sam izgubila, svoje vrijednosti sam putem posijala i ne prepoznajem u nekim svojim novim životnim navikama. Sve manje vremena provodim sa svojom obitelji, svakim danom potreba za izlascima i divljanjem je sve veća, a umor me gazi i gazi, ali ja se uporno ne predajem i tražim razlog nekom drugom probemu.
Svako malo mi se desi, nekoliko puta na dan a najčešće predvečer i u kasnu noć prije spavanja, onda kad mi misli nesvjesno čine svoje, da se sjetim neke teme, donesen neki totalno cool zaključak i već ga pred jutro zaboravim. Zato sam donijela odluku da uvijek sa sobom nosim list bijelog papira i olovku, pa da zapisujem sve te silno zanimljive ideje i provodim ih u djela. Jednosatvno treba doći kraj neprovođenjem misli u djela, previše se toga nakuplja a ja se osjećam neispucano, pa onda nalazim izlaz u beskrajnim vikend opijanjima i gubljenjima zdravog razuma, poslije čega redovito požalim jer sam koma i za ništa sposobna.
Sve rijeđe sanjam, al puno maštam. Izgleda da visoko letim, a nisko pasti ne želim. Nemam inicijative, potpore s nekih mi obećavajućih strana, samoj mi se neda napraviti te korake jer čine mi se u već drugom trenutku bespotrebnima i nebitnima. Uvijek nađem nešto što prekrije važnost prave istine. Samo filozofiram, ponekad sama sa sobom do te granice da se osjećam spaljeno i pomislim kako mi treba psihić da mi malo objasni sva ta nakupljena sranja zbog kojih prečeseto puta moram pucati po šavovima i donositi teške odluke koje koštaju na kraju svih oko mene i mene same.
Sad bi recimo voljela napisati pjesmu, pa eto pokušat ću, jer mislim da njome najbolje izražavam stanje svog uma i duha. Pa, slijedi.....kom se svidi nek me pohvali, kome ne nek kritizira, pjesnik nisam, al sam ljudsko biće, a svako ljudsko biće griješi i čeka svoj oprost za učinjenu glupost.
UMNA
Stojim visoko iznad krošnje
pogled bacam iza oblaka
stopalima dotičem vlati trave
ruke me vode daleko povrh glave.
Pojma nemam kuda krenuh
tek pokoja riječ na usnama
očima u daljnu blenuh.
Želim, tražim, nadam se
borim, dajem, nedam se.
Samo jedan rječca od Boga bila bi dovoljna
o Bože pomozi mi
reci da nisam umobolna.
....................pisano 1 min i 4 sekunde........................
.................koliko truda uloženo toliko hvale pomnoženo..........
Budite mi pametni, dopustite si trenutke uživanja i onda kad vas zovu sa svih strana, otkantajte nebitno i približite se svivišnjem duhu svome.
Post je objavljen 05.07.2007. u 14:48 sati.