Dva sata iza ponoći, Evelyn i ja smo se vratili iz Annapolisa gdje smo s prijateljima proslavili Dan neovisnosti. Prije odlaska u krpe, par osobnih impresija o proteklom danu:
Blagdan je počeo 'produktivno', na poslu u Glasu Amerike, gdje je svaki američki praznik, za dobar dio nas - radni dan.
U cik zore sam na autobusnoj stanci sreo gospođu koja radi u obližnjem Starbucksu. 'That's the American way' – rekla mi je vedro, bez trunka ironije, kada smo ustanovili da se oboje, u praznično jutro, žurimo na posao.
Pet-minutni televizijski program NewsFlash, kolega Ivica Puljić i ja 'sklapamo' od sedam do jedanaest u jutro. U blizini našeg Studija 11 je afganistanska redakcija, koja je za blagdan priredila njupu. Bureci, baklave, voće – ubrzo sam zaboravio svoj prvotni plan o odlasku u McDonalds.
Četvrti srpnja u Glasu Amerike – najameričkijoj ali istovremeno i najmanje 'američkoj' ustanovi u Washingtonu. Glas Amerike svakodnevno dokazuje da je ova zemlja 'work in progress': veliki eksperiment, improvizacija, ho-ruk projekt nasumično 'pobranih' ljudi sa svih strana svijeta, koji su se odlučili, često i pod stare dane, nazvati 'Amerikancima'.
Televizijske priloge o vatrometu, natjecanju u brzom jedenju hot-dogova, Lewisu Libbyju, te navodno ljekovitom utjecaju crne čokolade (u pet minuta imate sve što vam od Amerike treba u jedan dan – i politku, i burlesku, i zdravlje) montiram uz pomoć tehničarke Arie koja je iz Brazila. Kaže da se nada da će večeras padati kiša, da joj je 'dosta vatrometa, još od prošle godine'.
Nakon toga, ležerna web-aktivnost na www.glasamerike.com. Potom, prevodim vijesti s engleskog na hrvatski. Ivica mi prepričava polemiku između – s jedne strane - našeg bivšeg kolege i poznanika Semezdina Mehmedinovića i Miljenka Jergovića, te s druge strane, nakladnika Zlatka Crnkovića, o Jergovićevom romanu 'Ruta Tannenbaum', u sarajevskom listu 'Dani'. Najviše nas čudi brutalan riječnik kojim se napada druga strana.
U pola tri poslijepodne, 15-minutna radio emisija. Nakon toga, uskačem u Evelynin auto i polazimo za Annapolis, mjesto u Marylandu, u Zaljevu Chesepeake. Mjesto je najpoznatije po Akademiji ratne mornarice. U jednoj od obližnjih marina naši prijatelji imaju barku, na kojem se sastajemo svakog Četvrtog srpnja.
Na putu se zaustavljamo na Aveniji Wisconsin kako bi u Starbucksu kupili kavu. Pun je mladih koji, kako se čini, praznik provode kao običnu nedjelju: nad dnevnim novinama ili pred laptopom – iz čega bi se moglo zaključiti da je Washington svojevrsni grad-campus, pun samaca kojima politika i studij puno više znače od roštilja i vatrometa.
S nekima od okupljenih prijatelja na brodu, Evelyn i ja se nismo vidjeli od prošlog 'Četvrtog'. Ima mnogo novosti. Jedna je frendica objavila knjigu. Prijatelji iz Praga dobili su sina. Bračni par iz Izraela koje znamo od kada smo došli u Washington odlučio se vratiti 'kući'. Ja sam počeo blogirati.
Ubrzo se prebacujemo na terasu obližnjeg restorana – uspostavilo se naime da je brod premalen za 'prošireno' društvo i da prijeti opasnost da će netko od klinčadije završiti u moru. Uz rakove, koji su lokalni specijalitet, te rebrica na roštilju, očekujemo vatromet.
Teme razgovora – 'duboko proživljene' i osobne: da li je Amerika zemlja u kojoj stvarnu šansu za uspjeh imaju samo imigranti ili i starosjedioci? (Evelyn tvrdi da je Amerika to 'samo za vas, doseljenike'.) Pričamo o filmu Michaela Moorea 'Sicko', koji opisuje nepravde američkog zdravstva i idealnu situaciju u Britaniji, Francuskoj, Kanadi i na Kubi. Razgovaramo i o nedavnom članku u New York Timesu, o koncertu Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu. Niti ne pokušavam objasniti kako je moguće da u 'mom Zagrebu' 60 tisuća mladih ljudi slavi ideologiju koju osuđuje cijeli svijet.
Žustra konverzacija, zaključujemo, uvijek se razvije kada je za stolom više stranaca od Amerikanaca. Sinoćnja spika inspirirala me je da se svom žestinom vratim mome blogu – slijedi šira obrada filma 'Sicko', reakcija američkih blogera na Thompsona, te pitanja 'je li Amerika dobra samo za strance'.
Do tada, ugodan odmor svima koji su na odmoru, a ostalima – Keep smiling!
Post je objavljen 05.07.2007. u 11:37 sati.