Skrenem katkad slučajno il' ne,
U onaj sokak kojim svadbe prolaze...
Do tog ugla brojim korake...
A od tog ugla dalje brojim poraze...
Obično s jeseni... i kad je oblačno...
odbjegla sjenka mi se vrati konačno...
Uzalud mijenjam adrese,
Sam crni vrag mi je donese... tu...
I vješto smislim nešto utješno...
U tom sam dobar, kažu, to najbolje znam...
Trudim se... Ne uvijek uspješno...
Tragove svoje da sam sebi zavaram...
Obično noću... Kad je vjetrovito...
Samoća napusti svoje korito...
Ta mutna rijeka, poplavi
poljane sjećanja u glavi... Svud...
I naprosto se tuga desi...
Jer naprosto si tu gdje jesi...
I naprosto je trista čuda,
predrasuda, sad između nas...
Kad ljubav umre jedan žali...
Kad ljubav umre jednom fali...
I bome nije lako, kad naiđe
sokakom kojim svadbe prolaze...
Ponekad još osjetim tvoj dah,
Ko ono nekad... Kad se okreneš u snu...
Kao lahor... Dirne me... Na mah...
Kad smo i čaša i ja prilično pri dnu...
Obično uvijek... I sličnim danima...
Prošlost se navali kao planina...
Na tom ću vrhu da sazrem...
Jer samo s njega nekad nazrem... Nas...
Post je objavljen 05.07.2007. u 00:38 sati.