Znam,
ocekivao si da sagnem glavu
i da ti ocajnicki, kao uvijek, govorim da mi je zao.
Znam,
htio si vidjeti kako placem,
jer ti me ionako nikada nasmijati nisi znao.
Htio si cuti kako iza zatvorenih vrata
moji jecaji zovu tvoje ime.
Znam,
htio si da ponovno molim da se vratis,
ali sada... Zaboravi me.
Ja nisam lutka da se samnom igras,
i moja pozornica jednom zastore navuce.
I ja poznajem dostojanstvo i kraj,
i lutka bi otisla kada ju bol dotuce.
Znam,
htio si da budes sretan
sto si me ponovno mogao poraziti.
Ali, oprosti,
ja ne mogu vise.
Ni mene zauvijek ne mozes gaziti.
Mogla sam saginjati glavu pred tobom
i glumiti da smo stigli do nekog sna.
Ali ja moram raskrstiti, sama sa sobom...
Mi nismo stigli nigdje. Samo do dna.
Znam,
mislio si da cu biti tuzna
i danima cekati samo da se vratis...
Vidis, svakome jednom postane jasno...
Odjednom sve vidis i odjednom shvatis;
nisi nekome znacio bas toliko koliko si ti to htio,
volio si najjace na svijetu, ali voljen nisi bio,
davao si sve od sebe da zadrzis laznu srecu,
uvijek pao tako nisko, a rekao ''vise necu'',
molio nebo da zauvijek potraje ovaj jedan sretan trenutak,
isao na kraj svijeta, a ostao bacen u tek jedan kutak...
Znam,
nisi ni mislio da sam ja sve to vec odavno shvatila,
jer svaki put kada bi otisao
ja sam bila ta koja se vratila.
Znam,
nisi ni slutio da sve to sam drzala u sebi.
Znam,
mislio si
pustit cu ponos i ponovno prepustiti tebi
sve ono sto ionako ja nemam vise
i nemogu ti vise od ovoga dati.
Ali,
znam da ti to ne znas
i ti to nikada neces znati.
Znam,
ti ces uvijek kriviti mene
sto nisam jos jednom sagnula glavu.
Jednom si rekao: previse smo prosli.
Sada tek znam... Bio si u pravu.