Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vardarka

Marketing

Slinavice

Jednom kad noc

Jednom kad noc
Ukrade nebu
Sve sto si voljela na njemu
Bit ce ti zao, bit ce ti zao
Sto nisam tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne
Ne bude htjele
U strancu utjehu traziti,
Suze ce srcu sapnuti da je pogrijesilo
Jer nije ostalo tamo
Gdje je jedno voljelo.

Kada tuga jednom
Na vrata dode,
A samoca zaboli,
Hoces li moci ime moje
Sa usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su price pricali.
I sada kad se sjetis
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lade slomile
Bure i vjetrovi...

Naposletku

Naposletku ti si dobro znala ko sam ja
Otkud sad te suze moja mila
Rekla si da se za točak bršljen ne hvata
Zalud izgužvana svila
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku
Mami svetlo na sledećem bregu
Okopniće moj otisak na tvom jastuku
Još kako...
Kao jezuška u snegu...

Razbiću gitaru, crn je mrak ispunjava
Odavno se svoje pesme bojim
Pomera u meni neke gene Dunava
A ja tečem i kad stojim
Ali opet dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi
rekla si da baš ne umem novce brojati
i da je ništa sve što nudim...

Naposletku ti si navek znala da sam svirac
Brošić što se teško pribada
Da me može oduvati najblaži nemirac
Da ću u po' reči stati
Da se neću osvrtati nikada...

Ređaš po vitrini fini porculanski svet
Al' ja sam figurica bez žiga
Pazi, to je bajka, šta ti pada na pamet
Fali ti baš ovaj cigan
Ne dušo, tek u jesen otkriju se boje krošanja
Sve su slične u leto zeleno...

Naposletku ti si dobro znala ko sam ja
Čemu suze lepa ženo
Draga moja ti si navek znala da sam pajac
Moj je šešir šatra obična
Usne 'tice rugalice
A u oku tajac
Da sam kaput sa dva lica
Da sam gospon propalica obična...

Naposletku ti si navek znala da sam svirac
Da je nebo moja livada
Da me može oduvati najblaži nemirac
Da ću na po' reči stati
da se neću osvrtati nikada...


Sebe dugo sam trazio
Precicom znanom zalutao
Pred mojim vratima
Ona je cekala ranjenog jelena.

Krive staze sam gazio
Stotinu puta posrnuo
U svojim snovima
Ona je cuvala ranjenog jelena.

Gdje mi je pamet bila
Pa da nisam vidio njene poglede
Kao svila bile su njene utjehe.
Gdje mi je pamet bila
Pa da nisam shvatio sto je trpila
Zbog svoga ranjenog jelena.

Toga jutra sam stigao
Svjestan da sam zakasnio
Pred mojim vratima
Njenih tragova nema, nema nikoga.

A ja i dalje gazim
Snijegove duboke, koprive i dukate
Na svijetu jedina
Ona je cekala ranjenog jelena.

Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima.

U jutra rana plaše me senke
minulih dana.
Sećanja mutna kao u laži,
kao u snu...

Ipak se borim, ipak se nadam,
sve manje letim, sve više padam,
i sve su jače ruke sto me vuku dnu...

Možda će žena svilenog bedra,
koja me zove i pruža ruke,
uliti vetar u moja jedra,
do nove žene do nove luke.



Noć je čarobna ,
sami ti i ja
vjetar zaspao
mir se osjeća..


Ja te grlim jos jace
i sapucem tad

Oooo, kako si topla i mila,
samo da znas …..

Prvi suncev trak,
obasja nam tijela
Zadnji dodir blag,
kazes to si htjela

I dok pratim te kuci,
cudno sutis usput
Kazes moras da ides
i okreces ledja


jao nećem više da davim sa slinavkama depra me opere ajmeee...
rijetko ali se događa...
sutra bude bolje ili kad već





Post je objavljen 04.07.2007. u 01:19 sati.