Mass mediji su mnogo vremena i prostora posvetile francuskim predsjednickim izborima govoreci o "novoj ljevici" koju je predstavljala Ségolene Royal i "novoj desnici" Nicolasa Sarcozya. Sto se podrazumijeva pod "nova ljevica" i "nova desnica" nitko nije objasnjavao, niti televizijske emisije posvecene tom agrumentu koje su spominjale ove koncepte kao da su aksiomi. Nije bilo nikakvog dubljeg tumacenja onoga o cemu se raspravljalo i nije se dopustalo gledatelju da razumije sta se stvarno podrzavalo. Ocito, ovi programi su imali pazljivo odabrane goste i da ih je samo jedan sugovornik pitao pojasnjenje, emisije bi neslavo zavrsile sa svojim aksiomima.
Koja je razlika izmedju Royal i Sarcozya? Tko je razumio? Oboje su govorili svim francuzima, oboje koristili zastavu, Marseljezu, patriotski ponos. Prezentirali su slicne programe, aktualizirajuci propagandu na istim problematikama: sigurnost, porezi, ekonomski razvoj, imigracija i posao.
Zasto se ovo dogadja? Tradicionalne vrijednosti ljevice su bile bazirane na klasnim razlikama i na jednoj objektivnoj konstataciji: tj. postojanju klasa koje nisu dotirane financijskim i ekonomskim sredstvima kao drugi socijalni razredi.
Danas, u svim drzavama Europe, politicari propagiraju da imaju u srcu interese svih. Izgleda kao da klasni interesi vise ne postoje, cak kao da da su iste te socijalne klase nestale u nista, kao da su svi gradjani odjednom dobile isti status, sa istim mogucnostima i istim privilegijama.
Sa ovakvim "nestankom" klasa, i politicke formacije ljevice, koja je prvo branila radnike, prihvatile su povoljne prospektive za jacanje dominantih oligarhijskih snaga i vode politiku ne toliko razlicitu od stranaka desnice. Predizborna kampanja je postala spektakl, a dvije suprostavljene strane vise nalikuju na navijace i ne nude realnu mogucnost odgovornog izbora onoga sto je najbolje za drustvo. Politicari su postali protagosnisti zbog svoje osobnosti a ne zbog svojih sposobnosti vladanja, dok povjerenje prema institucijama u sve vecem opadanju sto u nekim drzavama odvlaci ljude od glasovanja na izborima.
Strucnjaci za marketing i najiskusniji savjetnici zvani spin doctors se brinu o predizbornim kampanjama koristeci znanja iz sociologije i socijalne psihologije sa ciljem sa skrenu paznju i pobude emocije. Kao sto je rekao strucnjak koji je vodio predizbornu kampanju Françoisa Mitterranda, Jacques Séguéla: "(bio je jedan) prijelaz iz predstavnicke demokracije u konzumisticku demokraciju". Sve vlade, svih boja, manipulirale su javnim mnijenjem, provlaceci svakojaku politiku kao opci interes. Tijekom politickih kampanja sve stranke govore da zele stititi interese svih. Poslije izbora, svaka strana nastavlja igru po svojim pravilima: tko nije na vlasti optuzuje drugu stranu (na vlasti) da dize poreze, da oduzima sredstva zdravstvu i skolstvu, ne otvara nova radna mjesta.... Tako se biraci uvjere sa glasuju za drugu stranu, koja ce kad dodje na vlast primati iste optuzbe. Izborni teatar sakriva tako pravu istinu sistema u kojem uski krug bankara-poduzetnika kontrolira sve sektore ekonomije i koristi se politicarima da sacuvaju moc.
U zadnjim desetljecima, provodila se medijatska eliminacija radnistva i socijalnih klasa koje imaju velikih problema da prezivljavaju dostojanstveno. Njihovi problemi se ne spominju u televizijskim vijestima, niti politicari nude efikasna rijesenja koja bi rijesila njihovu situaciju. Zadnjih je godina siromastvo u znacajnom porastu u cijelome svijetu i nastavlja rasti. U Italiji je postotak siromasnih porastao sa 6,5% iz perioda 1980/90 na 12% u 2005., u Njemackoj sa 5,9% iz 2001. na 11% u 2005., u Velikoj Britaniji sa 12,7% iz perioda 1980/90 na 19,5% u 2005. U Hrvatskoj je stopa siromastva u travnju 2007. iznosila 11%. (radi usporedbe koristeni su podaci Svjetske banke. Po DZS-u stopa siromastva u RH je 17%!!!).
Ovi podaci govore da jos uvijek postoje slabije klase i da svake godine tisuce obitelji ulaze u najsiromasnije razrede populacije. Neoliberalisticka propaganda je garantirala da ce sa globalizacijom svi imati ekonomske pogodnosti, u stvari se dogodilo obratno.
U stvari, cilj je bio bas taj da se oslabe narodne klase, da ih se lisi potpore institucija na takav nacin da ih se prisili da pasivno prihvate siromastvo.
Politicki sistem se je pretvorio u spektakl bas zato sto je izgubio originalnu funkciju posredovanja medju klasama, postajuci organ za kontrolu gradjana i za brigu oko interesa bankara i velikih korporacija. U ovom kontekstu nije moguca nikakva demokracija, odnosno sistem u kojem gradjanin ima pravo glasa i u kojem se moze aktivno boriti za svoje interese. Neki znanstvenici govore o postdemokraciji, u kojem su gradjani podlijezu premoci elite koja ih kontrolira i pasivizira pomocu medija.
Pod klasu se podsrazumijeva odredjeni ekonomski nivo, radni ili nivo moci i prestiza, i svaka osoba pripada jednoj grupi koja izrazava odredjeni socio-ekonomski status. Subjekti jedne socijalne klase imaju dakle karakteristike analogne kulturi, stilu zivota, ekonomskim te profesionalnim uvjetima.
Danas u Europi je sve teze naci jasne razlike izmedju klasa jer se srednja klasa prosirila, i unutar nje same su se izrodile razne kategorije u odnosu na posao i na titulu. Cak i novi radni kriteriji, koji su produkt automatizacije procesa proizvodnje i rasirenosti sredstava masovnog komuniciranja, kreiraju nove socijalne razlike. Procesi globalizacije su nametnuli neokapitalisticki sistem cijelom svijetu, uzrokujuci tako daljnje osiromasenje siromasnih zemalja i redefiniranje klasa u bogatim zemljama. Dok se radnicka klasa nasla nezaposlena ili prisiljena primati sve manje place, srednja klasa ima place koje nisu dovoljne za odrzavanje visoke kvalitete zivota, u mnogim slucajevima su se nasli u situacijama nesigurnog ili privremenog zaposlenja. Drugim rijecima, globalizacija, umjesto da stvori poboljsanje kvalitete zivota za svih , kao sto je bilo obecano, stvorila je destabilizaciju i nova siromastva.
Socijalna drzava, koja je prije davala minimalne garancije za prezivljavanje najsiromasnijih srusena je da bi se dopustilo korporacijama da privatiziraju dobra i usluge u svim zemljama, puneci sve vise svoje kase. Danas se sa globalizacijom provodi nezaustavljivi kapitalizam bez ogranicenja (osim onih koji odgovaraju vladajucima) i korporacije ulazu u sve kutke svijeta, koristeci ratove i prirodne katastrofe da bi nametnuli svoju volju. Trziste bez pravila i privatizacija bez ogranicenja pretvorile su svijet u mjesto siromastva i korupcije u kojima su vrijednosti predstavljene od strane bogatih drzava lazni kao i obojeni televizijski programi.
Najsiromasnije klase, gubeci moc nad politickim formacijama koje su prije branile njihova prava, nemaju vise mogucnosti za poboljsanje svoje situacije, koja je po svemu sudeci osudjena na pogorsanje. Osiromasujuci sve, stvarajuci konfuziju medju statusnim razlikama, elita je izbacila iz mode socijalne klase. Ista rijec „klasa“ je ostavljena po strani, potvrdjujuci da klase vise ne postoje, kao sto se propagira da ne postoje ni ideologije. Istina je da vladajuca oligarhija zeljela unistiti ideje na stetu obespravljenih klasa stvarajuci konfuziju koncepata. Pisac James Petras objasnjava kako je nastala konfuzija:
"Tijekom 80-ih godina zapadni mass-mediji su prisvojili temeljne ideje ljevice, ostavljajuci ih bez njihovog originalnog sadrzaja i dodavajuci druge. Nastojanja politicara da ojacaju kapitalizam i povecaju nejednakosti etiketirana su kao „revolucionarna“ i „reformatorska“ dok su oni koji su se suprostavljali tome etiketirani kao „ konzervativci“. Ovakvo razbijanje smisla politickog jezika dezorijentirao je mnoge ljude koji su postajali ranjivi prema proglasima po kojima su termini “desnica“ i „ljevica“ izgubili smisao i ideologije vise nista ne znace.
U trecem svijetu privatizacija javnih poduzeca je „cuvala od monopola“. „Preobracenje“ i eufemizam koristeni za vracanje unazad na uvjete rada iz XIX stoljeca lisene socijalnog napretka. „Deregulation“ inace oznacava prijelaz moci iz ruka nacionalne socijalne drzave u ruke medjunarodnog bankarskog sistema (i) korporacijske elite.“
Podupirajuci tezu o nepostojanju ideologija, drzi se i da je razgovor o klasnoj borbi treba biti arhiviran i ostavljen povjesnicarima. U stvarnosti jaz izmedju klasa sve vise raste. U siromasnim zemljama Svjetska banka i Medjunarodni monetarni fond uveli su „restukturacije“ i davajuci kredite ucinili su zemlje ovisnima i obaveznima da slijede njihove uvjete iako se ne podudaraju njihovim interesima.
Ovo se dogodilo u mnogim zemljama, na primjer, u Juznoj Africi, poslije 1995. pocela su americka ulaganja koja su pocinila pravu pljacku resursa zemlje, povecavajuci jos vise dramaticnu razliku izmedju bogatih i siromasnih.
General Electric, u Juznoj Africi, zatvorio je desetke tvornica ostavljajuci nezaposlene tisuce ljudi. Ekonomski napredak, koji je obecao Mandela, nije bio za svih nego samo za one koji su imali privilegirane polozaje. Tzv. „slobodna razmjena“ prisiljava cijelu naciju na placanje primarnih dobara, kao npr. vodu, i cijele klase upadaju u bijedu od koje na kraju umiru. U Dimbazi (J.A.) djeca imiru od gladi dok u Johannesburgu postoji Upper Houghton, jedan od kvartova najbogatijih na svijetu, u kojima su superluksuzne kuce poput tvrdjava a u skolama, medju najboljima na svijetu, djeca igraju rugby dok njihovi vrsnjaci na drugom kraju zemlje rade cijeli dan za sitnis.
Danas pet kompanija Anglo-American Corporation kontroliraju tri cetvrtine svih kapitala na Johannesburskoj burzi, ekonomsko cudo, ali samo za one koji su vec bogati. Za siromasne klase „cudo“ je jednako sve vecoj bijedi. Danas, u Juznoj Africi, problem je i zdravstvo i obrazovanje jer drzava vise ne moze ni najmanje garantirati novac koji se prije na to trosio jer se sada trosi na otplacivanjedugova zapadnjim financijskim institucijama.
U zadnjih 10 godina bogati amerikanci postali su jos bogatiji i sve vise se izoliraju ziveci daleko od ostatka obicnih gradjana koji sve postaju siromasni sve vise i moraju savladati mnoge zapreke da bi poboljsali svoju situaciju. Ponekad je prepoznavanje klasa perceptivno kao sto prica jedan europski turist pri povratku iz SAD-a:
"Ostao sam prestravljen kad sam shvatio da postoje dvije razlicite rase. Elita visoka, lijepa i mrsava, oblaci se s ukusom i brine o svom izgledu. Ta elita zalazi samo u najbolje kvartove vaznijih gradova i ne nalazi se u ostatku zemlje. Dok u ostatku zemlje... narod je zapusten, neuredan i mnoge osobe iako mlade izgledaju bolesno ili su predebele“.
U SAD-u, od klasnih razlika ne samo da su razliciti radni uvjeti nego i su razliciti i zdravstveni uvjeti i nivo obrazovanja. Mnogi amerikanci jos uvijek vjeruju u „americki san“ tj. da se mogu obogatiti od danas do sutra kao da je bilo komu lak pristup bogatstvu. Nova istrazivanja o mobilnosti potvrdjuju da je sve teze prijeci iz jedne klase u visu, dok postaje sve lakse doci do vise funkcije, npr. kao postati sudac Vrhovnog suda, ako pripadas bogatoj klasi.
U stvari, karijeru rade oni koji pripadaju obiteljima s visokim primanjima, dobrim obrazovanjem. Predsjednicki kandidati poticu iz najbogatijih obitelji a za svoje izborne kampanje primaju enormne iznose od banaka i velikih korporacija.
Iz jedne ankete New York Timesa proizlazi da 40% amerikanaca misli da danas ima vise mogucnosti prijeci iz jedne klase u visu, dok se u stvarnosti dogadja bas suprotno. Moguce je da pogresna percepcija amerikanaca ovisi o tome da zele odrzati stara uvjerenja usprkos tome sto nisu poduprta cinjenicama, ili jednostavno zbog vjerovanja mass-medijima koji ne daju impresiju da se nesto pogorsalo, stovise govore o ekonomskim naprecima, koji se dogadjaju samo najbogatijima.
Jaka razlika u primanjima bogatih i siromasnij koja je prisutna u SAD-u, pretpostavlja i mogucnost skolovanja djece koja se zbog velikih troskova ne mogu skolovati u boljim skolama koje sve sve nalaze u boljim kvartovima.
Americki sociolozi, do prije nekog vremena, razlikovali su tri socijalne klase: visoka klasa, srednja i niza ili radnicka klasa. Danas ih razlikuju na desetke, karakterizirane tipom posla i stilom zivota. Neki sociolozi, slijedeci tendencije, zeljeli su izbaciti sam koncept klasa dok su se drugi sociolozi kao npr. Michael Hout suprostavili toj prijevari. Hout je izjavio:
„Smatram ovu debatu o „nestanku klasa“ naivnom i ironicnom, jer se nalazimo u vremenu ekspanzije nejednakosti“.
Novi kurs ekonomije, sa tehnoloskim promjenama i globalizacijskim procesima (tj. delokalizcija industrija u krajeve gdje se iskoristava radna snaga u polurobovskim uvjetima), prouzrocila je zatvaranja tvornica i povecanje prihoda bogatih obitelji za 139% u periodu od 1979. do 2001. dok su prihodi slabijih klasa manje narasli u odnosu na nivo inflacije uzrokujuci tako pogorsanje ekonomskog stanja milijuna ljudi.
Amerikanci smatraju da se njihovo ekonomsko stanje pogorsalo zbog preskupog zdravstvenog sistema, koji ostavlja bez zdravstvenog osiguranja skoro 50 milijuna amerikanaca.
Ali amerikanci izgleda ne odustaju od „americkog sna“ iako ce ostati samo san. U svakodnevnici, socijalna klasa ostaje vazan faktor za cijeli zivot neke osobe pa cak i za njenu smrt. Kako kaze Ichicho Kawachi, docent socijalne epidemiologije na Harvard School of Public Health:
"U zadnjih 20 godina bilo je enormnih napredaka u pomaganju pacijentima pogodjenim srcanim napadom i u znanju kako se prevenira jedan napad. Svaki put kad dodje do neke inovacije imucniji ljudi su najbrzi da je dobiju. Na drugom kraju socijalne skale najsiromasniji su si naakumulirali razne stete: dijeta se pogorsala te je vise stresa radi posla. Ljudi, ako su siromasni, imaju manje vremena posvetiti se aktivnostima koje im dopustaju da ostanu dobrog zdravlja“.
Procesi globalizacije su povecali razlike izmedju bogatih i siromasnih i u bogatim zemljama a mnoge osobe iz srednjih klasa su se nasli pred problemom da vise ne mogu imati iste ekomonske koristi od prije. Trziste rada je postalo svjetsko i njime upravlja i kontrolira ga onaj koji ima ekonomsku moc. Siromasne zemlje su prisiljene proizvoditi vise dok se cijena njihovih sirovina smanjuje. U bogatijim drzavama raste nezaposlenost i rad na odredjeno vrijeme.
Mehanizam oporezivanja koji je prije dopustao pomaganje siromasnim klasama garantirajuci njihovo obrazovanje i zdravstveno osiguranje danas se razbija omogucavajuci akumuliranje kapitala bogatoj klasi. U Europi, u zadnjih 20 godina su smanjeni porezi na kapital i povecane one na rad. U SAD-u porezi na dionicka drustva pali sa 27% na 17%. U mnogim azijskim i africkim drzavama transnacionalne korporacije dobijaju fiskalne pogodnosti koje ostecuju siromasnu klasu.
Ideja da privatne tvrtke moraju biti vaznije od nacionalnog interesa oslabila je drzave i obranu siromasnih klasa sve manje prisutnih unutar njih. Briga za siromasne klase i radnike je vec jedan argument o kojem se ne raspravlja, on je ostavio mjesto konceptu „globalnog natjecanja“ i svjetskog neoliberalizma, argumentima koji su cesto lazirani da bi se uvjerilo kako globalizacija radi u korist siromasnih klasa. Ali to ne odgovara istini jer se svjetski liberizam podudara sa moci koju koriste bogati protiv siromasnih.
U buducnosti, ako se ne uspije suprostaviti aktualnoj tendenciji, nastavit ce se daljnje osiromasenje siromasnih u korist bogatih, koji ce koncentrirati sve vise bogatstva u svoje ruke protivno pravima iz clanka 25 tocka 1. Deklaracije o ljudskim pravima:
1. Svako ima pravo na standard zivota koji garantira zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove obitelji, ukljucujuci hranu, odjecu, stan i lijecnicku njegu i potrebne socijalne sluzbe, kao i pravo na osiguranje u slucaju nezaposlenosti, bolesti, invalidnosti, udovastva, starosti ili drugih slucajeva gubljenja sredstava za izdrzavanje uslijed okolnosti nezavisnih od njegove volje.
Pomama politicara u demonstriranju da mogu predstavljati sve klase i braniti prava svih pokazuje prikrivanje odnosno da je istina bas suprotna: da politicar danas ne sluzi narodu i da je politika samo jedan kanal koji sluzi hegemonoj grupi da odrzi politicku kontrolu nad populacijom.
Da bi se to razumjelo dosta je promatrati predizborne kampanje gdje gradjanin nije protagonist nego cilj propagande. Narodne klase su postale plijen prijevara i iluzija. Narod je naveden na pasivizaciju i umijesan emotivno u politicki spektakl. Sve blijedji spektakl koji pri ubacivanju na scenu iluzionista, novopecenih estradnjaka, manekena i pozera koji veseli s rukom na srcu pjevaju nacionalnu himnu zaboravlja pravu funkciju politike. U valoriziranju onoga sto se pojavljuje i sto izaziva trenutne emocije skriva se ono sto bi bilo bolje za drustvo. Trebalo bi se upitati ne bi li vrijednosti kao sto je solidarnost i princip redistibucije bogatstva, danas vise nego ikad, trebali biti temelj politike koja bi bila dostojna i postovana.