Zgrada Ministarstva vanjskih afera. Vjerojatno najosigurnija zgrada u užem centru grada. Kasno popodne, gužva je. Ljudi odlaze kućama. Guraju se na ulici, u javnom prijevozu, psuju u autima kad zbog gužve stoje na mjestu. Psuju i one koji imaju dozvolu uključiti hover mod u svojim autima. Takvih je malo i uglavnom su specijalni agenti a oni smrtnici koji pokušaju uzletiti iz te rijeke vozila, brzo završavaju okruženi policijskim botovima. To se zbilja rijetko događa, jer ako vas uhvate da letite bez dozvole, rade vam grozne stvari. Zamislite da vam netko želi ugurati ananas u stražnjicu i pritom vam pušta Whitesnake na razglasu. Prevelika cjena. Definitivno.
Talib je gledao tu džunglu sa 17-estog kata Ministarstva vanjskih afera. Bio je uzdihan i morao je brzo nešto smisliti. Upravo je pretrčao nekoliko kilometara hodnika. Na trenutak je pobjegao zaštitarima. Znao je da se organiziraju čim ih nije bilo par minuta. Užurbano je gledao oko sebe, u stop, u zidove, kroz prozor. Tražio je izlaz. Bilo kakav. Držao se za desno rame. Bolilo ga je. Primio je gumeni metak u njega. Zapravo, sve ga je bolilo, svi djelovi tijela. Svuda je primio metke. Samo u nožne tabane još nije. Bio je ljut i uplašen, nije htio nikoga ozljediti, samo je htio napokon otići iz zgrade. Osluhivao je zvukove iz hodnika. Dolaze.
«Iza ugla je! Nema gdje pobjeći. Gumeni meci pa struja. Srušite ga dok je normalan!» - zaštitarski zapovjednik je davao upute svojim ljudima. Stajao je uz sami rub hodnika u punoj borbenoj opremi a iza njega je stajalo pedesetak pripadnika specijalnih zaštitara koji bi sudeći po naoružanju mogli napasti manju državu.
«Kroz drugi hodnik dolazi android, pazite da njega ne pogodite strujom. Idemo!» - rekao je zapovjednik i vojska je krenila u hodnik.
Specijalci su stali desetak metara od Taliba i zauzeli borbeni stav. Gledali su u visokog tamnoputog čovjeka kratke kose, velikih očiju i snažne muskulature. Na sebi je imao samo nekakve duge bolničke hlače sive boje koje su mu se pripile uz noge. Stajao je mirno i gledao u njih. Android se približavao sa druge strane hodnika. Dolazio je sam, jer nitko drugi pored njega ne bi ni stao.
Talib više nije mogao razmišljati. Bio je dobra osoba ali nije se htio vratiti u labaratoriji ni pod koju cijenu. Pa makar morao učiniti i najgore. Naglo se smirio i odlučio za nezaustavljivi bjeg. Prekrižio je ruke preko prsa i stisnuo šake. Pogledao je prema dolje i moglo je početi. Pustio je kaos.
«Ne!» - vikao je zapovjednik iz petnih žila, «Pucajte!».
Liga Proklete Gospode 5:Sumrak heroja
Post je objavljen 29.06.2007. u 16:37 sati.