Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nevjernegodine

Marketing

Nostalgija ...


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-06-29


Zadnjih me dana neprestano hvata nostalgija.. nostalgija za morem i samostalnošću.. Nedostaju mi ona prošla vremena kad sam ljeta provodila daleko od obitelji i sviju koji me poznaju. Ljeto sam provela među strancima i vodila samostalan život, život kakav sam oduvijek htjela. Napokon su mi se ostvarile neke želje. I jednostavno ne mogu a da se ne prisjećam tih vremena sad kad nam je ljeto već naveliko zakucalo na vrata. Nedostaju mi svi oni ljudi i uzbudljivosti koje su bile sastavni dio dana. U ono mi vrijeme ni jedan jedini dan nije bio jednoličan, ni sličan prethodnome. Uvijek bi me iznenadilo nešto novo, naučila bih nešto novo i stekla mnoštvo iskustva. Jedne sam noći, ležeći u krevetu čak i pustila suze niz lice. Sve bih dala da se to prekrasno iskustvo ponavlja i ove godine, no sad više ništa nije isto. Sad imam svog malog i bez njega ne znam kako bih izdržala dva-tri mjeseca ondje sama. Za njega bih učinila sve. Sad više nisam sama i nije kao prošle godine u to doba, kad nisam imala nikoga poput njega kraj sebe. Ah.. i srce mi brže kuca prisjećajući se tih ludih dana. Nisam zaboravila ni jedan jedini detalj. Sjećam se svih važnih i manje bitnih događaja koji su mi se dogodili.. Sjećam se svakog radnog dana, svake fešte, uživancije i svakog čovjeka kojega sam upoznala. Ne znam zašto mi je tako teško što se takvo ljeto i ove godine neće ponoviti. Ali s druge strane i shvaćam sama sebe. Ti su mi prošlogodišnji mjeseci definitivno promijenili život. Ne samo da sam upoznala sebe i još hrpu ljudi, nego sam i shvatila neke stvari i puno naučila. Ljudi koje sam ondje upoznala vratili su mi osmijeh na lice i pomogli mi da se djevojčica koja je davno uništena opet vrati u život i diše punim plućima jer je još puno lijepog pred njom. Pomogli su mi u otkrivanju sebe i svoje osobnosti, svog karaktera. Život koji sam vodila ondje toliko me ojačao.. promijenio.. ma u svakom pogledu napravio neko dobro. Zahvaljujući onim ljudima vratilo se moje samopouzdanje i vjera u mene samu, snaga mi je neminovno rasla ogromnim brzinama, razina energije od onda mi se nije spustila. Ako bih ikad morala išta odvojiti kao najljepši događaj u prošlosti, to bi definitivno bilo to prošlo ljeto u Zelenoj laguni. Ljeto kad sam se preporodila i ljeto samootkrivanja. Jedne sam noći sanjala i da su me svi koje sam ondje upoznala i s kojima sam radila, posjetili tu kod mene doma.. Sjećam se svog izraza lica u tom snu, osmijeha od uha do uha i sjaja u očima. Nisam mogla doći k sebi i povjerovati da se to stvarno događa. Sjećam se kako sam u snu sišla niz stepenice i pogledala kroz zamagljena vrata preko čijeg se stakla naziralo lice mojih dragih prijatelja s mora.. Taj svoj izraz lica ne mogu zaboraviti.. a kamoli sreću koja je krasila moje srce. Ma kako da zaboravim ikoga od njih kad su mi svi toliko pomogli??? Ne mogu zaboraviti ni malog crnog Denisa s kojim sam toliko toga prošla u tih nekoliko mjeseci i toliko lijepoga doživjela. Ne mogu zaboraviti ni Maju koja je uvijek bila uz mene i uljepšavala mi dane provedene ondje, a uz to otkrila mi je i svoju prošlost i prva je koja je na ono o čemu smo pričale gledala drugačijim očima.. Koliko me taj njezin pogled na prošlost ohrabrio.. nisam mogla vjerovati. Naravno da nisam zaboravili ni Bili Boy-a, a bome ni ludog Hakija. Šta je da je, Haki je bio lud ko mazga, al ne mogu reći da i kraj njega nisam puno naučila.. ako ništa drugo, barem o sebi. Ma nema smisla nabrajati.. ne želim se prisjećati.. jer i Ziga-Zaga-Zagi (Dejan) i Istranin i šefovi, i Emilio i Milica, i Blaž i Ivana i Ive, i Denis, i Renata i Stela i Filip i Zenil i svi ostali.. dosta nabrajanja jer ne mogu više.. ma čak i direktori hotela i domaćice.. ma svi mi nedostaju i puno mi znače još uvijek.. godinu dana kasnije.. sa svima sam bila dobra.. naši su odnosi stvarno bili posebni.. slagali smo se i ništa mi nije nedostajalo.. Čak sam ondje zaboravila i svoje doma.. nisam imala potrebu vraćati se natrag kući.. Plakala sam ko kišna godina kad je došlo vrijeme za povratak. Da mi nije bilo faksa ne bih se sigurno još bila vratila.. iako su me svi nagovarali da ostanem i tugovali sa mnom. Ne znam zašto mi je bilo tako teško vratiti se.. što zbog ljubavi, što zbog ljudi koji su mi toliko prirasli srcu.. Ma ne znam šta da si više mislim.. jel to normalno da mi toliko fale ti ljudi i to mjesto?? Jel normalno da me hvata tolika nostalgija za time??? Zašto se Bog toliko poigrao mnome?? Pa i sam zna koliko se vežem za ljude do kojih mi je toliko stalo. Ne volim da me se tako iskušava kad znam da se nešto neće ostvariti. Ajme, zašto nije bilo moguće da ove godine odem sa svojim malim na more i da ostavim sve brige daleko za sobom.. Mogu samo sanjati o tome.. ove ću godine očito biti doma.. sa svojima.. a ne na drugom kraju Hrvatske.. Jedino i ogromno veselje bit će mi trenuci provedeni s mojim malim slatkim..


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-06-29

Post je objavljen 29.06.2007. u 14:40 sati.