- Recite mi, što mislite o narcizmu? – pita me doktor Nadležni kad smo se našli u njegovoj buksi u potkrovlju.
U kakvu sam se sad nevolju uvalio? Počnem nešto muljat. Ne znam baš puno o narcizmu, osim da se Narcis divio svom odrazu u vodi pa se zaljubio. Pa ne misli valjda da sam i ja zaljubljen u sebe? To bi bila vrlo nesretna ljubav, takvog tipa ne bih preporučio nikome, pa čak ni sebi!
Možda to misli zbog onog što sam napisao u kritici Gilgameša? Ono da bi mi neznalice trebale podići spomenik? Ali to je objektivno! Predlažem dokidanje čitanja lektire, najdosadnijeg segmenta čitavog školovanja!
No to nekako prođe, i ja prestanem osjećati nelagodu.
Zapazim neobičnu stvar: govorim i govorim i govorim, o čudnim i dalekim stvarima u svom životu i prvi put nakon dugog vremena ne čini mi se da je svaki govor nepotrebno brbljanje. Prvi put nakon dugog vremena osjetim da je dobro govoriti, upravo da treba. Prvi put grlo mi nije stisnuto i ja, baš narcistički, govorim o sebi, meni oduvijek najdosadnijoj temi kojom nipošto nisam htio daviti druge ljude.
Hej, pa to se i zove psihoterapija, zar ne?
Drži gaće, Ludlud, dr. Nadležni radi svoj posao! To znači: zaoštrava igru. A ime joj je Igra ogledala.
Post je objavljen 29.06.2007. u 00:14 sati.