Baš kao i sada; zrak je bio topao, sparina se osjećala, a sunce je zbilja jako grijalo. Od jutra, preko poslijepodneva, sve do večeri i posljednjih riječi prije snova bile bi praćene smijehom. Onim dječjim bezbrižnim osmjehom za kojeg bi mogao reći da je vječan i da nikada neće nestati.
Tamo mi je prošao najljepši dio djetinjstva. U voćnjaku gdje smo se penjale po stablima, sjećam se - najdraže mi je bilo stablo jabuke, morao si biti spretan da bi se popeo, i onaj osjećaj kada se popneš i gledaš ostale kako pokušavaju pitajući: Kako to? Na livadi gdje smo brale šumske jagode, gotovo neprimjetne. Znaš onu priču o bunaru skrivenom negdje kod onog šumarka? Opet, bujna dječja mašta.
Najviše su mi u sjećanju kasni poslijepodnevni sati kada bi sjedile ispred kuće na spužvi obučenoj u šareno platno s točkicama, i kada bi nam ona donijela sladoled jake crveno roze boje i posebnog, karakterističnog mirisa i okusa. Malina. A i Ti ga sada radiš gotovo jednako dobro kao i Ona. I još uvijek ga volim. :D
Ponekad želim vratiti te dane. Ne toliko jer sam tada uživala, nego da imam još jednu priliku biti bolja danas. Sada mi se sve čini nekako prolazno. A i to je bila prolaznost.
Neozbiljna sam zadnjih tjedan dana, jako.
- Užasno puno plačem... - rekla sam joj
...
Oprostite.
Post je objavljen 28.06.2007. u 16:15 sati.