Marketing
Margan Tadeon
Jučer je preminuo jedan od velikana hrvatske književnosti,
predsjednik i tajnik Društva hrvatskih književnika,
Dragutin Tadijanović.
Simpatičan, pognut djedica, drhtavog glasa i ruku.
Počeo je pisati s otprilike 17 godina. Pjesma Tužna jesen,
napisana 1922. prva je pjesma koju je napisao. Zaslužan
je za otprilike petstotinjak pjesama, što kvalitetnijih, što
manje kvalitetnih. U mladosti si je nadjenuo pseudonim,
tj. prozvao se Margan Tadeon, za kojeg rijetki znaju.
Ostao mi je u sjećanju. Dobrom sjećanju. Pamtim njegov
dolazak u Petrinju kada smo se svi trgali dobiti njegov
autogram i kupiti njegovu knjigu Devedeset i devet pjesama
i još jedna, koja mi i danas stoji na polici iznad radnog stola.
Pamtim kada mi je stavio ruku na rame, izgovorivši par riječi,
da ne odustajem, da pišem i dalje, da se borim.
Osjećala sam se tada posebno važno.
Iskreno govoreći, ljudi mu ne bi pridavali baš toliku pozornost
da nije napunio sto godina. Odjednom si ga mogao vidjeti po
svim mogućim novinama, na Internetu, Dnevniku, gostovao je
gdje god su ga zvali, iako je bio bolestan. Rijetki su zapravo
pridavali pažnju baš njegovim pjesmama. Rijetki, od svih tih
zaluđenika, su i pročitali koju njegovu knjigu.
To me posebno smetalo.
Još kao osnovnoškolka, kao petašica, bila sam zaluđena
njime. Sjećam se da sam, dok još nisam imala njegove
knjige, sjedila kod mame u knjižnici, čitala njegove zbirke
te neke pjesme prepisivala na posebne papire. Tada je u
mojim očima bio zaista velik. No, kako sam rasla, sve više
čitala, nekako me napustilo toliko zanimanje za njega.
Evo, danas, iako možda i nemam pravo davati svoje
mišljenje o tako velikom književniku, smatram da postoje
puno kvalitetniji, bolji i veći pjesnici od njega. Usporedivši
ga s Kranjčevićevim domoljubljem, Matoševim sonetima,
Kaštelanovim intimnim pjesmama, Pupačićevom alegorijom,
shvatiš kako je zapravo jednostavan. No, upravo u toj
jednostavnosti obavijenoj vrlo jakim emocionalnim slikama
i retorikom, leži ono što njegove pjesme čini posebnima.
Nisam podržavala objavljivanje onih njegovih nikad objavljenih
pisama. Ne znam, tu leži dokaz kako mu je sve ovo zapravo
možda i puhnulo u glavu. Nekako zbog svih tih događanja vezanih
za njega i njegovih sto godina u zadnje dvije godine, sam ga
prestala voljeti. Čitati. No, to je trenutno totalno sporedna stvar.
No u jedno sam sigurna. Hrvatska je izgubila jednog velikog
književnika, ogromnu dobričinu, dječarca u srcu, velikog veseljaka.
To ne bi trebala biti velika žalost, jer će on, zajedno sa svojim
pjesmama, popunjavati police knjižnica diljem Hrvatske, i sa
sigurnošću, police moje sobe.
Počivao u miru.
Post je objavljen 28.06.2007. u 13:50 sati.