Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

…Ima tamo negdje jedan grad….

Sinoć sam se uplašila smrti. Onako, došlo je to posve neočekivano, izazvano jednom posve običnom glupošću, a zapravo ako ću se hrabro prisjetiti nisam je se dugo uplašila.
Bar ne kao sinoć.

I uspjela sam zaspati.. Nekako.. Ali izjutra, negdje oko 5h ujutro, opet je krenulo. Upalila sam svjetla, ali srce je neobično udaralo.
I znala sam da od sna te noći više ništa neće biti…

Ustala sam, sjela u auto i krenula sat vremena prije na posao i negdje na pola puta ostavila ga i jednostavno krenula hodati prema gradu.

Ujutro sve izgleda kao probuđeno iz nekog sna. Nevino i čisto... Oprano od svake tuge, straha, ljutnje, bijesne riječi… I znam, znam da će s prvom zvonjavom telefona, žurbom, glasnom vikom i bukom sve u trenu nestati….

Image Hosted by ImageShack.us

Moj grad se tek počeo buditi……Onako nevin i snen pokušavajući me natjerati da mu oprostim.. Oprostim što mi nije pružio ono što sam tražila…..

Nisam mogla stati hodati…

Image Hosted by ImageShack.us

Razmišljajući kako u potpunosti razumijem kako i zašto nastaju sjene, ali ne shvaćam razlog njihovog postojanja..? Kao Petar Pan pokušavam pronaći i dohvatiti svoju i pritom ne odrasti…Hoće li me moći pratiti na svim mojim lutanjima…?


Hodajući došla sam do raskrižja… Pitajući se na tren dali onog stvarnog ili onog kojeg nosim u sebi??

Image Hosted by ImageShack.us

Jer katkad ne znamo kamo krenuti…

Sa desne strane vukla me daljina… Osjetila sam vjetar kako nosi neki miris i srce je zaigralo…

Image Hosted by ImageShack.us

Kažu da svaku stvar možemo gledati na više načina. Jeste primijetili kako mi ljudi na istu situaciju u životu gledamo različito?

Jer MI odabiremo na koji način ćemo nešto gledati.
I koji ću danas odabrati? Koji????


I došla sam do kolodvora… Poželjela ući u prvi autobus… Što dalje…

Image Hosted by ImageShack.us

I pomislim…Ovo je jedan od zadnjih puta da hodam ovim putem dok izjutra idem na posao..
Tko zna gdje ću biti za godinu dana.. Hoće li drugi grad imati izjutra isti takav nježni i nevini miris…?


Image Hosted by ImageShack.us

I pomislim... Ovo je jedan od zadnjih puta da hodam ovim stepenicama…


………
I odjednom, sasvim iznenada kako je i došao sav strah je nestao.

Sutra me možda više neće biti.
Ali danas sam TU.

Da, jednostavno danas sam TU.

I otvarajući naglo prozor galebovi su poletjeli prema moru. Osjetila sam opet vjetar i onaj miris.. Onaj miris…

I znala sam da sam sretna…. Sretna jer postojim.
I poželim potrčati naglo dolje, poljubiti onu tetu koja prodaje autobusne karte na kolodvoru, zagrliti ženu u dućanu, skočiti u prvu veću baru, vrisnuti onako glasno i uhvatiti nekog za ruke i zavrtiti se…
I obećam si čvrsto. Obećam si jako. Da neću dopustiti više nekim ljudima da me povrijede. Da neću više ni suzu pustiti radi onih koji to ne zaslužuju. Da ću uvijek voljeti svijet ovako, na isti način.
Mislim da je vrijeme da počnem raditi ono što osjećam i što želim.
Mislim da me vrijeme neće čekati da napokon krenem…

I opet sam osjetila onaj nemir i miris… I odlučila sam…

Moja Rijeko, oprosti mi što odlazim.. Volim te i poželjet ću te opet brzo, znam...




Post je objavljen 27.06.2007. u 22:08 sati.