Tjerana bičem spušta se dolje.Silazi niz skliske,metalne stube.Polako korača,pazivši da ne bi slučajno preskočila koju i pala.Plače i vrišti. Od muke, jada,ali sama si je kriva. Nije pazila. Nije pazila na svoje dostojanstvo i svoju osobnost.To je ono jedino što čovjek ima. Gonjena ulazi u prostoriju gdje se bludnice vuku pijandurama i ostalim griješnicima. Poroci i smrad ljudske zloće je guši. Demoni njezine prošlosti je počinju vući svaki na svoju stranu, ali ona ne posustaje. Nastavlja svoju putanju prema boljem mjestu,barem kako si je ona to utuvila u glavu. Nada se boljem iako je čeka još gore. Hoda oronulim hodnicima prekrivenim smećkastom sluzi. Na svakih 2 metra tog hodnika nalazi se stakleni izlog. U svakom izlogu prikazan je jedan ljudski grijeh. Ona vrišti. Stavljeni okovi oko vrata je guše. Iznemogla pada na pod. Oni je bičevima tjeraju dalje. Prvo puže četveronoške,ali se onda postepeno ispravlja. Prekriva uplašene oči rukama, samo da to ne vidi. Odjednom, učini joj se da je u jednom prozoru vidjela nešto poznato. Zaustavlja se i polako spušta ruke. Prst po prst pomiče. Kada je ugledala taj prizor, tijelo joj se zgrčilo i nije se mogla pomaknuti. Bio je to njezin lik, premazan fekalijama i gorući u vatri. Što ju je najviše shrvalo bilo je to da se njezin lik cijelo vrijeme smijao. Kao da uživa. Mislila je da ludi. Prljavim noktima počela si je kidati kožu s lica, čupati kosu i udarati se šakama. Pokušala je i razbiti staklo i probati pomoći tom imaginarnom liku, njoj stvarnom. Krvavim nogama je svom snagom udarala u staklo koje je naizgled izgledalo kao da se ne može razbiti. Počela je glavom udarati,a krv joj se počela slijevati niz oči pa niz usta i na kraju ju je počela upijati poderana,prljava košulja. Cijelim tijelom se bacala u staklo i na kraju je uspijela ući u tu prokletu sobu. Odjednom lik je nestao i ona sama je počela gorjeti. Samo što ovaj put taj se lik nije smješkao, nego je to bilo njezino izmučeno lice i tijelo koje je gorjelo u paklenoj vatri njezinih poroka i grijeha. Osjetila je smrad vlastite goruće kože. Mučila se, vrištala, ali nitko joj nije pomagao. Kroz razbijeno staklo vidjela je tisuće prokletih duša koje se smiju nad njezinom nesrećom,ali istodobnom i plaču nad svojom. Osjećala se doslovno kao zadnje govno. U glavi su joj se počeli vrtjeti razni događaji iz života. Trenutno se nije mogla sjetiti ni jedne dobre stvari.Počela je plakati. Njene bistre suze su polako gasile vatru i njezino izmučeno tijelo je palo na pod. Mislila je da je to to. Da je svoje grijehe otplatila. Vrišteći,iskočila je iz kreveta i shvatila da je sve to bio samo jedan ružni san. Nabrzinu se našminkala,obukla odjeću od sinoć i otišla na posao. Kada je stigla, stala je na svoj uobičajeni ugao.
Post je objavljen 27.06.2007. u 21:00 sati.