Evo mene konačno...Znam, nemogu ni ja vjerovati da konačno pišem novi post...Dada...
Dakle, ispičavam se onim osobama kojima sam obećala da ću napisati post u četvrtak...I nisam, naravno...Sljedeći put kada vam kažem da ću napisati post tad i tad nemojte vjerovati u to 100%...uvijek se predomislim, ili me uhvati lijenost ili nekuda idem...Ljudi, uživajte na praznicima jer će oni prebrzo proći...Volim vas sve...
Imaš lijepe oči...Boje jeseni, tamno zelenilo pomiješano s divljim kestenima.A Sunce ti je, usprkos gustim, sivim pokrivačima uspjelo darovati nekoliko blijedih niti zlatnog svijetla.I smiješ se, pojačavajući taj sjaj, čineći ga veličanstvenijim i jačim od tužnog neba.Uskoro će se njegovom površinom sljevati slapovi suza, sve nas kupajući.I ja te gledam kako se veseliš ali neznam čemu.Vjerojatno želiš nadjačati turobnost dana, zagrijati hladni zrak ukrašen malenim kapljicama.Ali ta tvoja toplina ne dolazi do mene, tvoje osmijehe ne čujem, tvoja sreća me ne dodiruje...Daleko si od mene, čak i kad nisi, s tobom me vjetar jače siluje grubom studeni.Ne pobuđuješ moje uspavane osjećaje, samo bijes.ZAŠTO se ne trudiš dovoljno?!?Zar te nisam vrijedna, nisam dovoljno dobra da bih mogla osjetiti toplinu, njen meki prah, koji prosipaš posvuda osim po meni?Ne voliš li me dovoljno da bi moje rupe uspjele biti ispunjene?!Što radim krivo?Što ti radiš krivo?Zar neznaš da me ta praznina predugo ubija, usamljenost ju je iskopala već preduboko, a ti joj samo daruješ krvave rane, ožiljke koje neće zacijeliti.A već ih je previše...I polako moja mržnja izbija na površinu, obavija rane i buja...A ti me gledaš i NIŠTA NEVIDIŠ.Zar sam TOLIKO nevidljiva?I polako me hraniš bijesom svojim osmjesima, počinjem osjećati samo mržnju, želim da ona nadjača ovu ubojitu bol jer je ona postala prejaka za mene.I žile mi počinju divljati, a krv vrištati u njima.Mogu osjetiti kako želja za osvetom grli moje srce.Bijesno te gledam, već mi uši krvare od tebe ali ti ništa ne primjećuješ...Počinjem se histerično smijati zajedno sa pjesmom jeseni, a ti me konačno pogledaš.I čudiš se mojem napadaju vriskova, počinješ se bojati.A ja oživljavam unutra, žedna tvoje prolivene krvi i tvoje patnje.ŽELIM da te boli mada znam da te to neće gušiti onako kako mene...Uzimam prvi najoštriji kamen na koji naiđem i sa svom snagom krenem na tebe.Tvoje tijelo se nije pomaknulo, valjda te šok zakopao u zemlju.I zadnji put te pogledam, svu mržnju koja je otrovno strujala u meni, napokon je dosegnula vrhunac.Udarim te kamenom po glavi, a oči ti se okrenu.No nisam stala.Htjela sam te kazniti za sve tvoje nedovoljne pokušaje da me vratiš u život.Lijene, jadne, nemarne...Udarila sam te kamenom još nekoliko puta, osveta i bijes su vladali mnome.Suze se spuste nebom, grmljavina osvijetli tvoju slobodnu, prelijepu krv koju sam mrzila jer je bila dio tebe.Zaustavila sam se uspuhana i zadovoljna s pogledom na tvoje jesenje oči i izmrcvareno, kašasto lice.Nasmiješim se.Ali ovaj put iskreno bez trunke histerije.Sada se konačno osjećaš onako kako je meni bilo pored tebe, svakog dana, minute, svake JEBENE sekunde.Mrtvo...
Help me - I can't break out this prison all alone
Save me - I'm drowning and I'm hopeless on my own
Heal me - I can't restore my sanity alone
Post je objavljen 26.06.2007. u 10:37 sati.