Pregled posta

Kriza po defaultu

Iako je za danas u planu bio jedan drugi post, malo više ezoteričnog sadržaja, zaključila sam da je možda dobar trenutak za nešto „lakšu“ i kraću, no ipak poučnu temu. Stoga, ovaj put pišem o krizama, a post koji je danas trebao biti objavljen ostavljam za sljedeći put. Obećana tema o socijalnoj anksioznosti (za koju znam da neki nestrpljivo očekuju, je li Kvaiso? – nije da želim ikoga imenovati ) pomaknuta je barem za dva mjesta – stoga strpljenja, nisam zaboravila.

Jeste li primijetili da za sve što ikad prolazite u životu stručnjaci na čijem čelu su, u ovom slučaju naravno, psiholozi (oprosti mi struko ) imaju fantastično objašnjenje? Također, jeste li primijetili da ljudi objeručke prihvaćaju ta objašnjenja i često puta vlastita ponašanja i procese kroz koje prolaze opravdavaju kroz njih? No kako ne bih sve ostavila na previše apstraktnoj razini opisat ću jedan prosječni ljudski život gledan iz ovako servirane perspektive:

Kada se rodimo – prolazimo najveću traumu, to je šok koji na svima nama ostavlja doživotne posljedice. Da, doista, rođenje se smatra jednom od najvećih trauma u čovjekovom životu – ironično nije li? Srećom u zadnje vrijeme su smislili ponešto načina kako da se ta trauma ublaži, poput poroda u vodi...pitam se kakav li je osjećaj kad prvi put izroni...

I tako to počinje:

Svi znamo da su prve tri godine života najosjetljivije razdoblje – tu smo strašno osjetljivi na međuljudske odnose. Nakon toga dolazi kriza separacije od roditelja jer je dijete sve češće odvojeno od njih: vrtić, pa škola. Kada napokon prebrodimo to osjetljivo i krizno doba djetinjstva ulazimo u pubertet. Pubertet je poznat kao jedno istinski krizno razdoblje gdje nas hormoni i nagle promjene u organizmu čine osobito osjetljivima. Nakon njega slijedi adolescencija, redovito obilježena produženom krizom identiteta, kroz koju, svi naravno, moramo proći kako bismo odrasli u zrele osobe. Kada i to mukotrpno razdoblje prebolimo, prema već ustaljenim (i gotovo zapovijedanim) socijalnim standardima ulazimo u trajne veze, sklapamo brakove, vrijeme je za produženjem vrste. Treba li uopće napominjati kako je krizno i hormonalno nestabilno razdoblje trudnoće, a tek ako ih žena ima nekoliko? Naravno, nakon trudnoće slijedi opće poznata i priznata postporođajna depresija zbog koje je dopušteno čak i ubiti vlastito novorođenče. Možda se naoko čini da su u ovom periodu muškarci pošteđeni kriza, ali budući da svi znamo kako oni kasnije sazrijevaju najvjerojatniji scenarij je da za vrijeme ženine trudnoće i postporođajne depresije oni proživljavaju adolescentsku krizu, popraćenu, naravno, produženom krizom identiteta. Kada sve to napokon prođe dolaze srednje godine – muškarce nezaobilazno pogađa kriza srednjih godina, a žene zloglasna menopauza. I opet: šokovi, hormoni divljaju kod žena, a kod muškaraca otpada kosa, nabavljaju se kontaktne leće umjesto naočala i curama mlađim od 30 se zabranjuje obraćanje sa „vi“. Ako smo i nakon toga živi i cjeloviti, čini se da napokon dolazi do mirnijeg razdoblja. Nažalost, tada nas počnu pogađati svakojake boleštine, prestajemo si biti slični i shvaćamo da je život iza nas. Uostalom, opće je poznato da je depresija najčešća upravo u starijoj životnoj dobi .
Kako ne bismo pomislili da je to sve – nemojmo zaboraviti da uz te krupne krize cijeli život prolazimo i puno sitnih. Tako npr. žene svaki mjesec imaju nekoliko dana PMS-a, nakon njega slijedi nimalo ugodno razdoblje menstruacije, a najnovija istraživanja pokazuju i sve češću prisutnost postmenstrualne depresije. Oko sredine ciklusa razdoblje ovulacije, za dobar postotak žena može čak biti i bolno...

Ako se, nedaj bože još uvalite u neku ovisnost (npr. cigarete – redovito počinje u kriznom pubertetskom razdoblju) pokušate li se odviknuti ne gine vam apstinencijska kriza. Ako pak koji put u životu proživite: otkaz, razvod, preseljenje, smrt u obitelji i sl. – naravno proživljavate jednu od najstresnijih situacija, zbog kojih kriza može trajati i do nekoliko godina.

I da ne nabrajam dalje: meteoropatima je krizno razdoblje nepovoljnih biometeoroloških prilika, neki ljudi su osobito osjetljivi na mjesečeve mjene, pa npr. razdoblje punog mjeseca može izazvati ozbiljne krize, sve prisutniji svakodnevni stres može ozbiljno utjecati na našu dobrobit i dovesti nas u životnu krizu, neki imaju krizu ujutro, neki navečer ("večernji i jutarnji tipovi"), neki popodne (ne znam - večernjo-jutarnji, ali ne i popodnevni tipovi)...


I doista, koliko puta ste čuli: „ma pusti me, imam PMS“, „ah, takav je jer je u krizi srednjih godina“, „eh ta menopauza“ ili „nije sasvim pri sebi – u pubertetu je“? „Stručnjaci“ servirali objašnjenje za svako životno razdoblje i pritom ga prenapuhali, ljudi objeručke prihvatili kao opravdanje za sve što rade, a nametnut, robovski sustav u kojem živimo, na način koji je daleko od prirodnog i nama optimalnog, sve to još lijepo potkrepljuje i pazi da tako i ostane.

Ne dođe li nam onda da se zapitamo: Zašto žene u afričkim plemenima nemaju PMS? Zašto kod njih pubertet nije krizno razdoblje i zašto ne ubijaju svoju djecu zbog postporođajne depresije? Po meni, dva su odgovora:

1. Žive u skladu sa sobom i prirodom, bez pritisaka i neravnoteže robovskog sustava i
2. Nikad za sve to nisu niti čuli.


Zato, dragi moji čitatelji ne zaboravite: život je točno onakav kakav mislimo da jest. Ako očekujemo krizu – kriza će i biti. Vjerujte meni – ja nikad nemam PMS i većinu kvazi-kriza u životu stoički podnosim.

Pozdrav do posta u kojem ću govoriti kako proširiti vlastite horizonte i tako možda izbjeći sve opisano.



Post je objavljen 24.06.2007. u 23:27 sati.